studeni 2004.
ALBE VIDAKOVIĆ 1914-1964
U godini u kojoj se prisjećamo četrdesete
godišnjice prerane smrti Albe Vidakovića nikad nije naodmet i na ovaj način i
ovim putem napisati bar nekoliko podataka dostupnih široj publici o tom našem
najvećem skladatelju crkvene glazbe 20. stoljeća.
Rođen u
Subotici, školovao se u Rimu, a svoj najintenzivniji životni, umjetnički i
skladateljiski rad darovao je Zagrebu i Hrvatskoj od završetka studija i
povratka iz Rima 1946.g. pa do prerane smrti 1964.g. (uslijed infarkta koji je
mahom kosio - vjerojatno genetski - muške članove njegove obitelji oko 50-te
godine života)
Treba svakako istaknuti na prvom jmestu da je
Albe Vidaković najčišći primjer reformirane crkvene glazbe koja se ispravno
nadahnjivala tzv. "cecilijanskim pokretom" čiji je glavni cilj bio očistiti
crkvenu glazbu od primjesa opere, neukusa, kiča, neliturgijskog načina
skladanja, te se vratiti izvorima crkvene glazbe, npr. gregorijanskom
koralu.
Vidaković je u svom reformnom skladateljstvu uspio
ostvariti ideal crkvene, liturgijske glazbe bilo koje forme se dotakao. Tako su
nastale nezaboravne mise GREGORIANA za četveroglasni muški zbor, solo i orgulje
na teme gregorijanskih korala, CAECILIANA za četveroglasni mješoviti zbor i
orgulje (ta je misa napisan po narudžbi tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca,
kojemu je kasnije i posvećena riječima: "Najvećem ljubitelju crkvene glazbe i
univerzalnom humanistu". Svakako treba spomenuti i najčešće izvođenu (i dan
danas) TROGLASNU STAROSLAVENSKU MISU, kao i tzv. ISTARSKU u kojoj Vidaković
hrabro i pionirski upotrebljava folklor u crkenoj liturgijskog glazbi što je
dotada bilo gotovo nezamislivo. No, pored brojnih liturgijskih skladbi,
Vidakovića privlače i slobodniji duhovni tekstovi. I tu se pokazao na visokom
nivou uzimajući i uglazbljujući tekstove onodobnih vrhinskih pisaca i pjesnika
duhovne tematike. Tako nastaje čuveni GOSPODE DUŠA za četveroglasni muški zbor
"a cappella" na tekst Stjepana Bakšića (1889-1963) koji se smatra utemeljiteljem
katoličkog novinarstva ali i samog časopisa "Glas Koncila". Od većih formi treba
istaknuti oratorij TUŽBA U HRAMU koji je ostao nedovršen, no zalaganjem pokojnog
akademika Lovre Županovića koji ga je dovršio nedavno je, 1999.
godine, praizveden (dakle nakon skoro pola stoljeća). Tu je Vidaković
koristio tekst još jednog velikana duhovne poezije Jerlima Kornera (1909-1976).
Pored mnogih skladbi za zborove skladao je svega 3 skladbe za orgulje, i to
Preludij i Fugu u C duru, Fantaziju i fugu u f molu i skladbu za orgulje na temu
"Marijo o lijepo ime". Okušao se i kao vrstan skladatelj instrumentalnih djela,
no sva ona zasjenjena su njegovom ostavštinom na polju duhove glazbe.
Vidaković je tijekom svoje službe kao regens zagrebačke
katedrale podigao zbor sastavljen od sjemeništaraca, bogoslova i gospode
koralista na vrhunski nivo koji nikada poslije njega nije dosegnut. Također, u
mraku komunizma on je, pored odlično uvježbanih liturgijskih skladbi za obrede i
svete mise, organizirao koncerte, u to doba jedinstvene u Zagrebu a i u čitavoj
našoj domovini, pod nazivom "DUHOVNA RAZMATRANJA" gdje je krasno spojio tekst i
glazbu, te je uz tumačenje pojedinih skladbi ubacivao i molitve, razmatranja i
meditacije.
Posljednje što je Vidaković poduzeo bilo je osnivanje
učilišta za crkvene glazbenike koje je i utemeljio i započeo s prvom akademskom
godinom u sklopu Teološkog Fakulteta. Nije dočekao završetak akademske godine
jer je 1964.g. tijekom prvih mjeseci rada Instituta za crkvenu glazbu preminuo.
Danas Institut nosi njegovo ime te, spominući se 40. godišnjice Vidakovićeve
smrti, ujedno slavimo i 40 godina postojanja njegovog djela, Instituta za
crkvenu glazbu.
Njegovo je tijelo nakon nenadane smrti u 50-oj godini života bilo izloženo u zagrebačkoj katedrali, a broj ljudi koji su mu došli odati počast, prema riječima zagrebačkog kanonika dr. Stjepana Kožula, bio je nakon Stepinčeva sprovoda dotad najveći. Sahranjen je u svojoj rodnoj grudi, na groblju u Subotici.
Skladba koju je upravo antologijski uglazbio na tekst Stjepana Bakšića, GOSPODE DUŠA, prikladan je završetak ovog teksta u spomen i na čast našem najvećem skladatelju crkvene glazbe.
GOSPODE DUŠA, MRSKI ME STISNUŠE JADI.....
SRCE JE MOJE BOJIŠTE PRETEŠKOG BOLA.
ČASOM ME K TEBI LJUBAV SERAFSKIM MAMI ŽAROM,
ČASOM ME PUSTOŠ MORI I SRCA KIDA, POLA, POLA.
SMILUJ SE GOSPODE, SMILUJ,
RAZGRIJ MI GRUDI,
NEKA MI STRUNE DUŠE TEK BOŽANSKA LJUBAV DIRA!
O, DAJ, DA ZA TOBOM ČEZNEM
KO JELEN ZA IZVOROM VODA.
SMILUJ SE, GOSPODE DUŠA,
GOSPODE, GOSPODE MIRA.
mo. Josip
degl' Ivellio