DOŠAŠĆE U KANADI
BETLEHEM U "BABILONU"
Svake godine u vrijeme Došašća sve manje i manje nailazimo na spomen Isusa u ovom demokratskom, multikulturalnom društvu, u kršćanskoj Kanadi.
Po dolasku 1968. g., kao mladi iseljenici u potrazi za boljim životom, nego nam je to omogućavala totalitaristička SFRJ u našoj domovini Hrvatskoj, prvi puta mi je pružena prilika upoznati zapadnjački liberalizam. Vrijeme Došašća nije bilo samo obilježeno kroz crkvenu liturgiju i pripremu, nego je bilo slobodno i vanjski obilježeno tradicionalnim kićenjem ulica, javnih prostora i zgrada, državnih i privatnih, te škola katoličkih i sekularnih. Televizijski programi su vrvili Božićnim pričama i proslavama. Merry Christmas natpisi i pozdravi su bili na svakom koraku. Razne humanitarne organizacije su postavljale svoje «škrabice» na ulazima velikih robnih kuća a odjeveni u crvena odjela poput onog komunistickog novogodišnjeg Djeda Mraza, Santa Clausi su zvonili zvončićima i pozivali na darežljivost prolaznika. Salvation Army, evanđeoska, društveno orjentirana kršćanska organizacija, osnovana 1865. g. u Engleskoj, a već 1882. su je britanski kolonijalisti prenijeli u Kanadu, živo je bila nazočna u vrevi predbožićnih kupovina. Jedina veza te kršćanske organizacije s nazivom «army» (vojska) zastupljena je u njihovom programu: borbi s društvenim zlom i bezvjerstvom. Odjeveni u svoje militantne odore, priređivali su male koncerte adventskih pjesama po trgovačkim centrima, bolnicama, staračkim domovima i raznim ustanovama, skupljajući milodare za pomoć gradskim beskučnicima, zapuštenom sloju društva. Dakle, tradicionalni duh Došašća i Božića imao je svoj kićeni ogrtač ispod kojeg se lako nazirala vjerska plićina, baš zbog jakog naglaska na izvanjske manifestacije. To je još očitije bilo primjenjivano u trgovanju, jer nudila se sva roba i kupovina kako bi naglasak bio sve više na konzumerstvu a ne na vjerskoj pripravi očekivanja Emanuela, Boga među nama. Mi novi useljenici smo ostali zatečeni razvodnjavanjem vjerskog značaja Božića. Došavši iz komunističke SFRJ, gdje je Božić bio radni dan, gdje su u školama bili kažnjeni ukorom oni koji su svečano obučeni došli u školu na dan Božića i Uskrsnog ponedjeljka, gdje su prosvjetni radnici morali putovati u drugi gradić na Polnoćku, kako bi izbjegli neugodnosti ispitivanja od partijskih komesara, mi smo očekivali u «slobodnom» svijetu snažni naglasak na vjerskom sadržaju a ne toliko na tradiciji, kupovnoj moći i izobilju. Te spoznaje o slobodnom zapadnom društvu izobilja, su potvrđivale riječi tada popularnog njujorškog biskupa Fultona Sheena, koji je rekao da se svijet dijeli na Istok gdje je život križ bez Krista, i Zapad gdje je život s Kristom bez križa.
Desetljećima je i taj tradicionalizam u ime ljudskih prava i suživota u «kuli babilonskoj», sve više blijedio. Pretilni Santa Claus crvenilom nosa više potvrđuje prepuštanje ovosvjetskim užicima, nego hod u čizmama svog darežljivog preteče sv. Nikole, dobrog biskupa, koji je putujući posjećivao svoje vjernike, darivao dječicu i štitio putnike. Dapače, Santa Claus lažljivi spoj Svetog Nikole i legendarnog Papa Noel, ubiciran na sjevernom polu, postao je uzurpatorom središnje osobe i razloga rođendanskog slavlja, djeteta Isusa. Kršćani i katolici su osjećali svakog Božića, kako se sve manje spominje Djetešce na slamici rođeno, naš Spasitelj. Zadnjih godina se sve više pazi na političku ispravnost u javnom ophođenju. U ime multikulturalizma i političke ispravnosti preporučava se ne spominjati Božić, taj veliki kršćanski blagdan, nego čestitanja se poopćuju na Happy Holyday (sretan blagdan), ili jos blijeđe i općenitije Happy Season (sretno godišnje doba). Kršćani su odgovorili protestnim natpisom The Reason for the Season is Christ, ali brzo izgubljenim u natpisima i objavama čestitaka drugih religija. Happy Hanukah se čestita sve češće na radost židovskih zajednica. Čak javnosti je predstavljen i novi blagdan nereligijskog značenja. U jeku Black Freedom Movementa (crnačkog oslobodilačkog pokreta) 1966. ustanovljen je slavljenički dan za afroamerikance, dan Kwanzaa. Slavlje počinje 26. prosinca do 1. siječnja. Korjeni ovog slavlja su doista afrički. Kwanzaa na Swahili (najraširenijem pan-afričkom) jeziku, nastala je iz rečenice «matunda ya kwanzaa» što znači «prvo voće ili prvi plod», a odnosi se na vrijeme berbe. Taj panafrički blagdan osnovan je u Americi s nekoliko svrha. Prvo, za učvršćivanje i obnavljanje korjena afričkih kultura, za učvršćivanje odnosa i veza u komunalnim zajednicama i treće; za utvrđivanje Sedam principa, Nguzo Saba; jedinstvo, samoodređenost, zajednički rad i odgovornost, kooperativna ekonomija, svrsishodnost, kreativnost i vjera. Kroz naglasak na tih sedam komunalnih principa, željelo se istaknuti koliko društvenih vrlina posjeduju ljudi silom dovedeni kao robovi iz Afrike. Plafonirane demokratičnosti su u ovome slučaju donijele afroamerikancima mogućnost njegovanja kulturoloških korjena, ali u vrijeme najvećeg kršćanskog blagdana Božića. Tendencija zatiranja vjerskog rasta i duhovnog pročišćavanja potiče na pitanje hoće li katolici poput prvih kršćana morati živjeti svoju vjeru opet u katakombama? Prijašnji fokus na blagdan Božića se iz godine u godinu proširuje i u svoj krug obuhvaća po jedno slavlje više vjerskog ili legendarno poganskog značaja. Ove godine se suočavamo s još jednom reklamom, još jednim slavljem, ovaj puta istočne drevne Hindu kulture. To je blagdan svijetla, Diwali. Po legendi monstrum Narakasura je oteo 16 000 zena i zarobio ih u svojoj palači. Satyabhama razljučena Narakasurinom arogancijom moli boga Krishnu za blagodat borbe u kojoj ona ubija demona Narakasuru. Njegova majka slavi smrt svoga sina kao pobjedu dobra nad zlim. Na dan Diwali se očisti kuća i zapali se niz svijeća u glinenim posudama, a vrata se okite cvijećem kao znak dobrodošlice.
Tisućljetne vjere nalaze svoje slavljeničke dane u mjesecu prosincu, i u tome nema smetnje za nas katolike koji slavimo rođenje djetića Isusa, sina Blažene Djevice Marije. Nepravedno je i zlonamjerno kada se potiskuje značaj rođenja Spasiteljeva, koji je postavši čovjekom zahvatio bit ljudskog postojanja, ukinuo strah od smrti kao svršetka i obnovio čovjeka iznutra prema van. Kroz radijske i televizijske emisije se podučava javnost o slavljima u mjesecu prosincu jos u predkršćansko doba, te takovim «naučnim» obrazloženjima umanjuje se kršćanski blagdan Božića, kao kalendarski netočan dan rođenja Kristova. Kao da je i važnija točnost datuma nego sadržaj!
Tako u ovom nazovi kršćanskom zapadnom svijetu izloženi smo kušanju osobne vjerske postojanosti. Dok smo u vrijeme komunističke strahovladavine bili prisiljeni prakticirati vjeru u zatvorenom obiteljskom krugu, pogotovo u manjim gradićima i mjestima, te budno se čuvati komesarskih prozivanja, ovdje u t.zv. slobodnom svijetu moramo se budno čuvati protukršćanskih zamki.
Odkako je Hrvata iseljenika na ovom američkom tlu se slavi Božić. Još ranim dolaskom hrvatskih svećenika u prvoosnovanim župama se slavio blagdan rođenja našeg Spasitelja i Bogorodica Blažena Djevica Marija, po dubokoj odanosti srca svetoj vjeri katoličkoj i po vanjskim tradicionalno hrvatskim znacima. Tako i ove godine kolone automobila s hrvatskim oznakama će prolaziti pored mamećih reklama za Christmas shopping, pored neumornih Salvation Army, Santa Clausa, Diwali svjećica i inih simbola drugih vjera ili nevjera, do svoje katoličke crkve gdje će naći duhovnu obnovu i pripremu za najveći blagdan pomirenja i zagrljaja Boga Oca Svemogućega, dan kada nam je On, Svevišnji poslao sina svojega da nam bude Put, Istina i Život.
Odana vam u Kristu,
Višnja Katušić Geoheli
