Dragi moji Sigecani i Trnskasi!
Kao prosle, I ove je godine blagdansko vrijeme kada cesto mislim o obitelji, domovini, prijateljima i dragim ljudima iz Zupe Sv. Kriza. Isto tako namjeravala sam vam i ove godine napisati koju rijec o proslavi blagdana i novostima iz moje nove zupe Sv. Nikole u Pittsburghu, a to evo i cinim iako s drugacijim i nimalo lijepim novostima s kakvima sam se nadala nadovezati na proslogodisnje javljanje.
Tesko je povjerovati da se nakon onog idilicnog proslogodisnjeg Bozicnog pisma moglo sve tako naglo i potpuno preokrenuti u nesto nimalo ocekivano a jos manje lijepo. Crkva Sv. Nikole na North Side-u o kojoj sam vam posljednji put pisala i koja je bila jedina u kojoj se jos sluzila misa na hrvatskom jeziku u Pittsburghu, sada je zatvorena. Nema vise misa, nema vise vjeronauka, pjevackih probi: prva hrvatska crkva na tlu Sjeverne Amerike zatvorena je, protiv volje zupljana koje nitko, zapravo, nije nista niti pitao!
Mnogi su i razni razlozi koji su do toga doveli a jedan od glavnih jest nedostatak Hrvata koji bi u crkvu dolazili i cinili je zivom, broj kojih se iz godine u godinu drasticno smanjivao. Sto zbog iseljavanja, sto zbog asimilacije i prestanka potrebe za identifikacijom s etnickim korijenima, sto zbog jednostavno nedostatka volje i nemara, sto zbog zupnika koji nije aktivno sudjelovao, stovise, onemogucavao bilo kakav pokusaj okupljanja i druzenja zupljana, broj se zupljana i vjernika na misama znatno smanjio u zadnjih desetak godina.
Evo kraceg presjeka nekih povijesnih cinjenica od osnivanja i gradnje crkve do razvodnjavanja i razmimoilazenja vjernika i svecenika, te drugih razloga koji su do ove situacije i doveli. U razdoblju prije prvog, te izmedju dva svjetska rata, veliki broj hrvatskih iseljenika doseljavao se upravo u podrucje zapadne Pennsylvanie, osobito industrijski razvijeni Pittsburgh koji je tada svojim mnogobrojnim velikim celicanama bio veliki izvor poslova za nase radnike. Uglavnom su se ovdje doseljavali Hrvati iz Sjevernih dijelova Hrvatske vecinom iz neposredne okolice Zagreba i Karlovca, mnogi od njih upravo zbog toga sto su ih brda, sume i rijeke Pennsylvanie podsjecale na zivopisni "stari kraj". Ubrzo se pokazala potreba za otvaranjem crkve u kojoj bi se Hrvati okupljali, medjusobno druzili, pomagali i njegovali svoju kulturu. Hrvatska Crkva na North Side-u prvo je zapravo bila oveca kuca (kao sto je to bila baraka u Sigetu!) kupljena 1894. a posvecena za sluzbu 1895. godine. Od velikog je povijesnog znacenja za sve, kako domovinske tako i iseljene Hrvate, jer je upravo ova crkva prva Hrvatska crkva na Sjevernom Americkom kontinentu. Kroz godine su u njoj sluzili franjevci trecoredci uglavnom s podrucja Dalmacije tj. Provincije Sv. Obitelji. Iako je zupa od samoga pocetka stavljena pod jurisdikciju Pittsburghske biskupije, provincijal iz Hrvatske jos uvijek je mogao predlagati svecenicke kandidate, ali je biskupija bila ta koja je odobravala odabir i donosila konacnu odluku.
Kako je prvobitna crkva na North Side-u bila zapravo kuca a ne sakralna gradjevina, iseljenici su odlucili sagraditi "pravu" crkvu. Tadasnji Pittsburghski biskup Phelan odobrio je Hrvatima gradnju crkve na svega nekoliko milja udaljenijem zemljistu u naselju Millevale. Uslijedilo je neslaganje, i dan danas nepoznate pozadine izmedju dijela svecenika i vjernika, koji su htjeli da se crkva sagradi tocno gdje je stajala prvobitna crkva-kuca, pa je biskup, kako bi svima udovoljio, odobrio gradnju jos jedne crkve na istim temeljima na kojima je pocivala originalna crkva na North Side-u. Tako su neki otisli za dijelom svecenstva u novu crkvu, takodjer Sv. Nikole u Millvale-u, a drugi ostali vjerni originalnoj na North Side-u. Obje su crkve funkcionirale kao zasebne zupe. Jaz je rastao iz godine u godinu i prenasao se s generacije na generaciju, tako da se i dan danas izbjegavaju kontakti izmedju Hrvata s North Side-a sa onima iz Millvale-a i obrnuto. Godinama su se crkve natjecale u kojoj ce biti Uskrsno bdijenje, a u kojoj Bozicna polnocka i tako dalje. Dugo sam pokusavala odgonetnuti zasto i kako su korjeni tog prvobitnog neslaganja s pocetka 20. st. prerasli u netrpeljivost, podjelili iseljenike i oslabili njihov utjecaj u etnicki sarolikoj zemlji gdje je pripadnik svake novodoseljene etnicke skupine nastojao zadrzati sloznost pod svaku cijenu, pokusavao progurati svoje, nametnuti svoju kulturu i obicaje i lobirati za vlastite interese, lose posljedice cega i danas osjecamo jer smo jedna od najnekoordiniranijih skupina u SAD-u. Zalosno je u svemu sto ni svecenici koji su tu zivjeli i sluzili vjernicima tijekom godina nisu nikada pokusali razrijesiti situaciju i ujediniti iseljenistvo.
Crkva na North Side-u je sagradjena na strateski vrlo vidnoj i pozeljnoj lokaciji, na samom rubu gradskog centra, sto svjedoci o tome da su upravo Hrvati bili jedni od prvih i najbrojnijih katolickih doseljenika u Pittsburghu. Kasnije se, uslijed sirenja grada i uznapredovale motorizacije SAD-a, crkva nasla na vrlo prometnom gradskom cvoristu i time postala prepreka sirenju prijeko potrebne ceste i uzrok najvecim dnevnim guzvama. Stoga je 1921. odluceno da se crkva pomakne 20-ak metara od originalne lokacije. Pomicanje zajedno s temeljima(!) bio je dugotrajan i vrlo delikatan proces koji je potrajao nekoliko mjeseci. U godinama koje su slijedile mnoge su se celicane pozatvarale pa se stanovnistvo iseljavalo u pozeljnije dijelove Amerike, a tako se kosntantno smanjivao i broj vjernika u obje Hrvatske zupe, koje su, u sklopu reorganizacije Pittsburghske diocese 1994., ujedinjene u jednu zupu s dvije crkve, i dalje u zasebnom funkcioniranju.
U objema crkvama se odavno ukinula misa na Hrvatskom jeziku, da bi se nakon dolaska novog vala iseljenika, uglavnom iz Bosne nakon posljednjeg rata, ponovno pojavila potreba i opravdan zahtjev nekolicine da se misa na Hrvatskom jeziku ponovno vrati u hrvatske crkve. Prije pet godina tom je zahtjevu udovoljeno tako da se misa na Hrvatskom jeziku pocela odrzavati jednu Nedjelju mjesecno te za Bozic i Uskrs, uvijek naravno uz redovite mise na engleskom jeziku, i samo u crkvi na North Side-u. Iako na kapaljku, materinjeg smo jezika dobivali koliko-toliko, a ta nam je odluka dala i novu nadu da mozda slijedi novo razdoblje u kojem bi se mogao dogoditi preporod i ozivjeti poprilicno zamrla iseljenicka zajednica Hrvata u Pittsburghu.
Kako su do zupe vec neko vrijeme dopirale vijesti o nezadovoljstvu biskupa s aktivnoscu i neposjecenosti crkve na North Side-u, a time i prijetnje mogucem njezinom zatvaranju, bilo je krajnje vrijeme da se crkvu ozivi mladim snagama koje bi dale novu svjezinu njegovanju nasih crkvenih katolickih obicaja, pjevanja hrvatskih puckih pjesama i sl. To je i mene potaklo da se dodatno angaziram te, osim pjevanja u zupnom zboru, pokusam organizirati tada vec povelik broj djece i mladih u zaseban zbor. Poceli smo s povremenim probama, tako da su se djeca vec prikljucivala zupnom zboru tijekom mjesecne mise na hrvatskom jeziku, ali isto tako imala i vlastiti mali repertoar koji je bio osobito jedinstven za Bozic i Uskrs. Kako sam provela duge godine pjevajuci u Sigetu imala sam dovoljnu bazu vec mi poznatih pjesama koje sam onda prenosila na djecu u Pittsburghu, a notama, materijalima i, sto je najvaznije, moralnom podrskom, pomagali su mi Damir Simunovic, njegova supruga Branka i zupnik fra Josip Koren. U svemu je tesko povjerovati, ali istinito, da nam je uz povremene ocekivane tehnicke poteskoce najveci problem od svega bila kominikacija sa zupnikom i njegovo odobrenje za odrzavanje proba, te pristup crkvi i orguljama. Ipak nas je Duh Bozji hrabrio i dao nam ustrajnosti, pa nas sve te poteskoce nisu sprijecile da se uspijemo pripremiti i prvi put sudjelovati u Bozicnom koncertu Pittsburghskih crkvenih zborova u centru grada, o kojem sam pisala prosle godine.
Ipak, crkva je i dalje ostajala trn u oku i gradskim i crkvenim ocima koji su vrebali priliku kako je i kada maknuti doslovno sa puta, jer je predstavljala svakim danom sve veci problem normalnom funkcioniranju prometa, a i figurativno, jer je biskupiji odnosila znacajan dio financijskih sredstava za skupo odrzavanje i osiguranje zgrade i zupnog dvora.
Crkva je, kao sto rekoh, vec jednom bila pomicana, ali se vec za nekoliko godina pomicanje pokazalo nedostatnim jer je grad i dalje rastao i sirio se, pa se u jesen 2002. pocelo pricati o ponovnom problemu polozaja crkve na North Side-u. Pennsylvania Departement of Transportation (Odsjek za promet drzave Pennsylvanie) ponudio je dva moguca rjesenja problema biskupiji, kao glavnom donositelju odluke. Prvo je bilo da se crkva ponovno pomakne i to na trosak Odsjeka ili drugo rjesenje unutar kojeg bi crkva bila fizicki uklonjena a zemljiste na kojem je sagradjena kupljeno od biskupije. Ovime bi biskupija osim znatne svote koju bi dobila od Odsjeka za Promet nakon prodaje zemljista, takodjer otklonila problem odrzavanja goleme crkve s nedovoljnim brojem zupljana, a i homogenizirala jos jednu etnicku zupu i utopila je s nekom drugom, kako bi postala "americkija".
Nije tesko zakljuciti da su zupljani naravno bili za pomicanje, a biskupija za rusenje, opravdavajuci svoju odluku time sto se zupa ne bi unistila zbog postojanja jos jedne Hrvatske crkve u Millevale-u samo nekoliko milja dalje, koja bi bila dovoljna za prihvat malobrojnih hrvatskih iseljenika. Vjernicima sa North Side-a to je bilo potpuno neprihvatljivo rjesenje zbog povijesnih nesuglasica o kojima sam pisala ranije, ali i zbog posljednjeg ocitovanja zupljana iz Millevale-a koji su podrzali biskupiju u nakani da se crkva na North Side-u srusi, te izostanka solidarnosti koji je potresao vjernike s North Side-a.
Uslijedio je mucan proces borbe. Crkveno vijece borilo se svim silama da se crkva sacuva, a glasnogovornik biskupije pokusavao razuvjeriti zupljane i uvjeriti ih kako njihov zahtjev nije razuman. Uslijed pritiska vjernika, jaceg nego sto su ga biskup i njegov glasnogovornik mogli predvidjeti, dali su u zadatak zupljanima nemogucu misiju postavivsi nedostiznu svotu od $1.8 milijuna koja bi bila dostatna da se crkva odrzi na zivotu i poplaca svoje racune koje biskupija nije mogla ili nije bila spremna izdvojiti. Ipak, na iznenadjenje svih, u vrlo kratkom vremenu javili su se mnogi, vise ili manje imucni Hrvati, i poceli donirati novac. Najveci je dio ipak podnio Peter Karlovic, mladi inzenjer software-a koji je ponudio donirati gotovo polovicu iznosa. Biskupija je bila zatecena razvojem dogadjaja, jer takavu reakciju zaista nisu ocekivali. Tada je crkva i njen problematicni spor sa pohlepnom biskupijom dobio toliko medijske pozornosti da se Odsjek za Promet odlucio povuci iz cijele price i napraviti novi plan i umjesto prosirivanja ceste sagraditi zaobilaznicu. Ipak je biskup i dalje vrsio pritisak na Hrvate, dok se nisu uz pomoc mnogih Amerikanaca utjecajnih gradjana Pittsburgha, prijatelja i simpatizera zupe, odlucili onemoguciti biskupa u njegovom naumu i oduzeti odluku o sudbini crkve iz njegovih ruku. Tako su zupljani slucaj predocili gradskim vlastima i zahtijevali da se zbog svoje neizmjerne povijesne vaznosti i nepobitne ljepote crkva Sv. Nikole proglasi spomenikom kulture, nakon cega je vise nitko pa ni biskup ne bi imao pravo srusiti, barem ne kao gradjevinu. Grad je obnovio svoju odluku iz 1976. kada je prvi puta proglasio crkvu Sv. Nikole na North Side-u kulturnim spomenikom. Biskup je bio porazen i nakon toga je nastupilo zatisje kojim se nastojalo cijelu stvar umiriti i utisati. Tako je i bilo sve do prije mjesec dana kada smo iz kuloara doznali da je crkva zatvorena i da su na njoj promijenjene brave.
Nakon nekoliko dana o svemu se sluzbeno ocitovala biskupija koja je obavijestila da je zupnik odlucio zatvoriti crkvu zbog kvara na plinskim instalacijama koji je postojao vec dulje vrijeme, a bio preskup da bi se popravio, te predstavljao prevelik financijski teret malobrojnim zupljanima. Iako je to sve stoji, zanimljivo je i krajnje neposteno od zupnika sto nitko od zupljana pri tome nije bio upoznat sa situacijom pa se u svezi s istom nije ni mogao izjasniti ili organizirati eventualnu pomoc. Premda su zupljani odavno navikli ponizno se nositi sa arogancijom, bezobrazlukom i nekomunikacijom, ovo je ipak bio vrhunac nepostivanja zupljana od strane zupnika Badurine koji je svojom nepristupacnoscu i neuvazavanjem sugestija i prijedloga kontinuirano potpuno odbijao ionako malobrojni i inertni vjerni puk. Vise puta Fra Gabrijel se oglusio na zamolbe zupljana te odbio bilo kakvu suradnju pa tako i na moja trazenja da se crkvene prostorije osposobe za pjevacke probe i formiranje dopunske hrvatske skole. A da ne spominjem potpuno neinformiranje zupljana o izmjenama rasporeda hrvatske mise, najava dogadjaja i drugog o cemu bi ljudi voljeli vise cuti, a i sudjelovati i pomoci.
Zanimljiva je i cinjenica da nas je nedavno, tocnije prije dva mjeseca, svojim posjetom obradovao i pocastio kardinal Bozanic koji nam je svima ulio snagu i hrabrost i pokazao da nasa domovinska crkvena matica misli i moli za nas iseljenike. Tom prigodom kardinal je krizmao nase mlade zupljane, te odrzao misu u crkvi na North Side-u i dan kasnije u Pittsburghskoj katedrali. Misi je koncelebrirao biskup Woerl prilikom koje je darovao kardinala Bozanica velikom novcanom donacijom za obnovu Zagrebacke katedrale, te uputio mnoge lijepe rijeci Hrvatima u Pittsburghu zahvalivsi im se pritom na neprestanom njegovanju vlastite kulture, kojom su kroz godine obogacivali sve gradjane Pittsburgha i cijele zemlje, kao i na odanosti katolickoj crkvi u, za nju u SAD-u, vrlo kusnim vremenima. Zanima me je li kardinal tada bio upoznat sa pravim stanjem u jedinoj hrvatskoj zupi u gradu i kakvi su podaci i u kojem svjetlu njemu predoceni od strane biskupije i zupnika Badurine?
Nadam se da je kardinal svjestan delikatnosti i ozbiljnosti situacije, te da se nasa malobrojna zajednica tesko moze usprotiviti odlukama lokalne biskupije ukoliko joj nije osigurana odlucna podrska matice u Hrvatskoj. Nadam se da je on, kao i sveukupno nase svecenstvo svjesno da hrvatsko iseljenistvo ne smije biti zaboravljeno. Jasno je da je problem nedostatka svecenika prisutan svugdje pa tako i u Hrvatskoj, ali prisutan je i problem iseljavanja ljudi iz domovine koji postaju odnarodjena inertna iseljenicka struktura, pa se zbog nedostatka cvrste okosnice i autoriteta, a sto u iseljenistvu najcesce predstavlja osoba svecenika, koji bi ih animirao daleko od domovine, asimiliraju, a Hrvatska time gubi lobisticku, kulturnu i intelektualnu snagu koja je svojim utjecajem u novoj sredini, te snagom promicbe od krucijalne vaznosti za Hrvatsku jednako kao i diplomatski napori nasih politicara u domovoni.
U svemu je jedino dobro to sto je cijela stvar pomalo trgla dosad uspavane predstavnike hrvatskih udruga poput velike i utjecajne Hrvatske Bratske Zajednice ciji se predsjednik Bernard Luketich zajedno sa pocasnim konzulom RH u Pittsburghu Dr. Marionom Vujevichem, Pittsburskhim svecenikom hrvatskog porijekla Msgr.-om Johnom Kozarom, te aktivnim zupljaninom Donaldom Langenfeldom, ukljucio u formiranje vijeca koje ce naknadno dodatno razmotriti alternativna rjesenja potpunom zatvaranju crkve. Ironicno je i zapravo neshvatljivo sto su clanovi toga vijeca osim gore navedenih i sam nemarni zupnik Fra Gabrijel Badurina, te glasnogovornik biskupije otac Lengwin koji je jos do jucer pokusavao uvjeriti zupljane da je rusenje najbolje i jedino rjesenje North Side-skoj crkvi. Vijece trenutno razmatra prijedlog povremenog otvaranja crkve za posebne prigode i blagdane, te je nastoji proglasiti nacionalnim svetistem svih iseljenih Hrvata u Sjevernoj Americi. Svi se nadamo da ce se to i ostvariti i da crkva ipak nece ostati zatvorena za sva vremena.
Kako je ove kao i svake godine do sada, u crkvi trebala biti sluzena polnocka, ali se ove godine na zalost nece odrzati, zupljani su se ipak odlucili okupiti u predvecerje na Badnjak oko crkve, kratko pomoliti, zapaliti svijece i otpjevati nekoliko hrvatskih bozicnih pjesama, u tihom protestu. Ovime vas na kraju ovog poduljeg pisma, sve pozdravljam i preporucujem nasu crkvu Sv. Nikole na North Side-u i neizvjesnu sudbinu hrvatskih vjernika u Pittsburghu vasim Bozicnim molitvama. Cestit vam Bozic i sretna Nova 2005. godina iz Pittsburgha!
Vasa Bergita