travanj 2003.

Uskrsna poslanica
provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Slavka Solde

Utihnuo je fijuk biča, pljuske su u duši ostavile traga. Zamro je sablasni udar čekića o glave čavala kojima su ga prikivali na križ. Majci je nestalo suza. Jedan jedini prijatelj, od mnoštva onih koji mu za života nisu dali oka stisnuti, počeo je sve pomno zapisivati i brinuti se o njegovoj Majci. To bijaše jedna od Njegovih posljednjih želja izrečenih s križa u trenutku umiranja.
Marija Magdalena je obilazila grob sa svojim prijateljicama. Sve joj je bilo nejasno, sve dok nije izrekao njezino ime. Izgovorivši njezino ime otvorio joj svu stvarnost svoje moći. Kaifa je Judinu krvarinu već založio za Lončarevu njivu da se na njoj ukapaju tuđinci. Juda je vjerojatno dokrajčio svoj život onog istog dana kad su kraj njega proveli njegova Učitelja prema Kalvariji. Petru dušom i srcem kriješti kukurijekanje pijevca i najradije bi da ga nema. Nikome se ne usuđuje pogledati u oči. Na Riječ da ga nema u grobu trčao je k vrtu Josipa iz Arimateje noše dotad nepoznatom snagom. Pilat je nastavio prati ruke, no s njih nikako da poteče bistra voda. Mutio mu se razum. Ni svojoj ženi nije smio na oči. Jeruzalem je nemiran. Podrhtava zbog riječi: "Krv njegova na nas i na djecu našu!"
Tog je trećeg jutra, nakon grozote Kalvarije i onih potresa, pomračena, grmljavine i munja, svanulo jutro iz priče. Svitanje nad Judejom ogrnuto je plaštem životne sumaglice proljeća. Tama je nestala pred novim svjetlom, laž umakla pred istinom, smrt iščezla pred životom. Hosana Davidovu Sinu! Isus je pobijedio smrt. Ide pred svojima u Galileju.
Iza njih u Jeruzalemu i Judeji ostadoše oni što mišljahu da su o svemu odlučivali, da su kovali sudbine i tijek vremena. Za malo se doista više neće znati točna mjesta ni Litostratosa, ni tvrđave Antonij, ni mjesta Posljednje večere. Neće se znati mjesto bičevanja, mjesto Judinog poljupca, ni njegova drveta. Neće se znati za dvor Velikog Svećenika. Ni za oružje se neće znati, niti za točno mjesto groba. Od svega onoga što je značilo njihovu moć ostat će samo jedan Zid plača. A Radosnu Vijest Uskrsa, vijest da je živ, raznijet će noge presretnih blagovjesnika na sve četiri strane svijeta, do na kraj zemlje, do zadnjeg kutka svemira.
Kalvarijom, Jeruzalemom i putem kojim je išao od Pilatova dvora do mjesta smaknuća, sudbinu će krojiti novi Herodi, novi Pilati, nove Kaife, a os svega će ostati samo zahrđali šiljci strjelica i kopalja i pokoji novčić nagrižen zubom vremena, kako bi onom tko ga je pronašao dao nejasnu sliku i nečitak napis onoga koji ga je dao kovati.
Otkupiteljski hod Kristov se nastavlja. U tom kontekstu dočekali smo i ove 2003. godine radosti Kristova Uskrsnuća. poklik pobjede i put prema cvjetnoj strani Galileje. Drama se ponavljala kroz sva ova stoljeća. Uloge su razgrabljivane. Uživljavalo se i hinilo da sve visi opet o nekom novom Herodu, nekom novom Kaifi, nekom novom Pilatu. Iznose se mišljenja, traže se odgovori i iznose svoje istine. Previše ih je uvijek koji žele sudjelovati u bičevanju, udaranju zaušnica, u pomaganju Pilatu pri pranju ruku.
Olako su ljudi u odsutnim trenucima u dlaku isto ponavljali: _krv Njegova na nas i na djecu našu! Najžalosniji je bio život Juda. Uvijek su tako slijepo ponavljali pogrješku i k sebi dolazili kad je zato bilo prekasno. Ta sva ova stoljeća su Petri istupali ispred svih i grmjeli: - Ako Te i svi napuste, ja neću. Za Tebe sam spreman i život položiti. I onda odmah pjev pijetla i gorki plač.
No, zato je bilo vrijedno sva ova stoljeća skupljati i učiti sudbine prekrasnih majki na križnim putovima njihovih sinova; gledati ozarena lica Veronika, slušati gorki plač ucviljenih žena, vidjeti Šimune kako s početka nevoljko, a potom iz dna srca i duše pomažu nositi križ. Učilo se sva ova stoljeća od vjernosti rijetkih prijatelja. Krišom se slušao šapat što su ga vodili Josip iz Arimateje i Nikodem. Nitko nije ni slutio što je sve značila riječ koju Nikodem neprestano ponavlja: - Sad znam što znači ono Njegovo, nanovo se roditi.
Životna priča Veliko petka i Uskrsa snažno je prisutna u životu našeg vjerničkog naroda na ovim prostorima.
Što uopće znači poželjeti čestit Uskrs ako ne to da nam je u drami našeg vlastitog života stati na pravu stranu. Dopustiti da nas u našem vlastitom životu svojim životom prožme naš Spasitelj i naša, križevima i Uskrsnućima, označena prošlost. Da znamo da i danas treba odoljeti crti manjeg otpora u vlastitoj nutrini. Da neću vikati "Hosana" jer to tako svi čine i jer je to sad poželjno. Nego "Hosana" jer mi to moje srce kaže. Uskrs je da neću ponesen masom ili strahom vikati "Raspni ga". Neću dopustiti sraman izbor između Barabe i Isusa i na njega pristati.
Čestit Uskrs neka nam podari snage izdržati na vlastitom križnom putu, na vlastitoj Kalvariji. Odhrvati se za mir i dobro u svom vlastitom srcu, duši, razumu, djelu, riječi, nakani, znači prijateljevati s Uskrslim Kristom. Zagrlimo se s Kristom na križnom putu, na Kalvariji. To je jamstvo našeg osobnog i zajedničkog hoda k pobjedi, k cvjetnoj strani Galileje. Ovim i sličnim mislima uronimo u smisao patnje i križa koji su jamstvo pobjede i vjernog života. Sretan Uskrs 2003. godine.

Mir i Dobro svima.

naslovnica weba