DAN GOSPODNJI
APOSTOLSKO PISMO SVETOG OCA
UVOD
Časna braćo u biskupstvu i u svećeništvu, predraga braćo i sestre!
1. DAN GOSPODNJI – kako je nedjelja označena sve od apostolskih vremena – u povijesti Crkve uvijek je smatran povlaštenim danom zbog svoje uske povezanosti sa samom jezgrom kršćanskog otajstva. Nedjelja, u tjednom ritmu vremena, stvarno upućuje na dan Kristova uskrsnuća. Ona je tjedni Uskrs, kada se slavi Kristova pobjeda nad grijehom i smrću, dovršenje prvoga stvaranja i početak »novoga» (usp. 2 Kor 5, 17). To je dan poštovanja vrijedna i zahvalna spomena na prvi dan svijeta, te ujedno predočenje, u djelotvornoj nadi, »posljednjeg dana«, kada će Krist doći u slavi (usp. Dj 1, 11; 1 Sol 4, 13-17) i kada će sve biti »učinjeno novo« (usp. Otk 21, 5).
Dakako, prikladno se na nedjelju primjenjuje psalmistov usklik: »Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!« Taj poziv na radost, što ga vazmena liturgija usvaja, iskazuje zapanjenost koja je zahvatila žene koje bijahu kod Kristova raspeća; pošavši na grob »vrlo rano prvoga dana u tjednu« (Mk 16, 2), našle su da je grob prazan. Poziv je, na neki način, da se ponovno doživi iskustvo dvojice učenika u Emausu, koji su osjetili da je »gorjelo srce u njima« dok ih je Uskrsli pratio na putu, tumačeći im Pisma i otkrivajući se u »lomljenju kruha« (usp. Lk 24, 32. 35). On je odjek radosti, u prvom trenutku kolebljive, a zatim neodoljive, radosti što je apostoli osjetiše navečer istoga dana kad ih pohodi uskrsnuli Isus i kada primiše dar njegova mira i njegova Duha (usp. Iv 20, 19-23).
2. Isusovo uskrsnuće je izvorna datost na kojoj se temelji kršćanska vjera (usp. 1 Kor 15, 14): čudesna stvarnost, u potpunosti shvaćena u svjetlu vjere, no koju povijesno svjedoče oni koji su imali povlasticu vidjeti uskrsloga Gospodina; divan događaj, koji se u povijesti ljudi ne samo ističe na apsolutno jedinstven način, nego se stavlja u središte tajne vremena. Kristu, stvarno, kako u sugestivnoj liturgiji Uskrsne noći spominje obred priprave uskrsne svijeće, »pripadaju vrijeme i vjekovi«. Stoga, spominjući to ne samo jednom na godinu nego svake nedjelje, Crkva svakoj generaciji želi ukazati na ono što je noseća os povijesti, na koju se svodi tajna nastanka kao i ona završne sudbine svijeta. Ima, dakle, razloga da se kaže, kao što sugerira homilija jednog autora iz IV. stoljeća (Pseudo Euzebije Aleksandrijski), kako je »Dan Gospodnji« »gospodar dana«. Svi koji su primili milost da vjeruju u uskrsloga Gospodina ne mogu a da ne shvate značenje toga sedmičnog dana sa zanosnom emocijom, koja je potakla sv. Jeronima da kaže: »Nedjelja je dan uskrsnuća, dan kršćana, naš dan.« Ona je za kršćane stvarno »prvotni blagdan«, postavljen ne samo da dijeli tijek vremena nego i da otkrije njegov duboki smisao.
3. Njezinu temeljnu važnost, uvijek priznavanu u dvije tisuće godina povijesti, snažno je potkrijepio II. vatikanski sabor: »Prema apostolskoj predaji, koja počinje od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva svakoga osmog dana slavi vazmeno otajstvo, tj. onaj dan koji se s pravom zove dan Gospodnji ili nedjelja.« Pavao VI. ponovno je naglasio tu važnost kada je odobrio novi »Opći rimski kalendar« i »Opće norme«, koje reguliraju uređenje liturgijske godine. Blizina trećega tisućljeća, dok vjernike u Kristovu svjetlu potiče na razmišljanje o povijesnom hodu, poziva ih da novom snagom otkrivaju smisao nedjelje: njezino »otajstvo«, vrijednost njezina slavljenja, njezino značenje za kršćansko i ljudsko postojanje.
Rado uzimam u obzir mnogostruka magistralna posredovanja i pastoralne inicijative što ste ih vi, časna braćo u biskupstvu, bilo pojedinačno, bilo zajedno – veoma potpomognuti od svoga klera – ovih posaborskih godina razvili o toj važnoj temi. Na pragu Velikog jubileja 2000. god. želio sam vam pružiti ovo apostolsko pismo da vas podrži u vašem pastoralnom zalaganju na tako životnu području. No ujedno se želim obratiti svima vama, predragi vjernici, gotovo kao da sam duhovno prisutan u pojedinim zajednicama gdje se svake nedjelje sa svojim pastirima okupljate da biste slavili Euharistiju i »dan Gospodnji«. Mnoga su razmišljanja i osjećaji koji nadahnjuju ovo apostolsko pismo sazreli za vrijeme moje biskupske službe u Krakovu te zatim, nakon što preuzeh službu rimskoga biskupa i nasljednika Petrova, u pohodima rimskim župama, koje sam redovito obavljao upravo u nedjelje raznih razdoblja liturgijske godine. Odatle mi se čini da ovim pismom nastavljam živ dijalog koji mi se sviđa podržavati s vjernicima, razmišljajući s vama o smislu nedjelje i naglašujući razloge zbog kojih je valja živjeti kao pravi »dan Gospodnji« i u ovim novim prilikama našega vremena.
4. Nikomu doista ne izmiče da je, sve do razmjerno nedavne prošlosti, »svetkovanje« nedjelje bilo olakšano u zemljama kršćanske predaje širokim sudjelovanjem naroda i gotovo samim uređenjem civilnoga društva, koje je nedjeljni odmor predviđalo kao čvrstu točku u normativu za razne radne djelatnosti. No danas i u zemljama gdje zakoni potvrđuju blagdanski karakter toga dana, razvoj društveno-ekonomskih prilika često je duboko preoblikovao kolektivno ponašanje, te stoga i izgled nedjelje. Obilno je stekla priznanje praksa »vikenda« (week end), smatrana tjednim odmorom što se provodi možda i daleko od uobičajena boravišta, te često okarakterizirana sudjelovanjem u kulturnim, političkim, sportskim djelatnostima, koje se po svojoj naravi podudaraju s blagdanskim danima. Radi se o društvenoj i kulturnoj pojavi kojoj svakako ne nedostaju pozitivni elementi u mjeri u kojoj se može pridonijeti, poštivajući vjerodostojne vrijednosti, ljudskom razvoju i napretku društvenoga života općenito. Ona odgovara ne samo nužnosti odmora nego i potrebi da se »svetkuje«, i ta je potreba usađena u ljudsko biće. Nažalost, kada nedjelja gubi izvorno značenje i kada se svodi na puki »kraj tjedna«, može se dogoditi da čovjek ostane zatvoren u toliko uzak obzor koji mu više ne dopušta vidjeti »nebo«. Tada, ma koliko svečarski odjeven, u sebi postaje nesposoban da »svetkuje«.
Od Kristovih se učenika, svakako, zahtijeva da ne pobrkaju slavljenje nedjelje, koja mora biti istinsko posvećenje Gospodinova dana, sa »svršetkom sedmice«, shvaćenim u biti kao vrijeme jednostavna odmora ili bijega iz svakidašnjice. Što se toga tiče, hitno je potrebna vjerodostojna duhovna zrelost, koja kršćanima pomaže da »budu svoji«, u punoj skladnosti s darom vjere, uvijek spremni računati na nadu koja je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). To ne može a da ne zahtijeva i dublje shvaćanje nedjelje, kako bi ju se živjelo, pa i u teškim prilikama, s punom poslušnosti Duhu Svetomu.
5. Situacija se, s te točke motrišta, predstavlja prilično šarolikom. S jedne strane imamo primjer nekih mladih crkava, koje pokazuju s kolikim se žarom može animirati nedjeljno slavljenje, bilo u gradovima, bilo u raštrkanim selima. Naprotiv, u drugim se krajevima, zbog spomenutih socioloških teškoća, a možda i zbog nedostatka snažnih vjerskih motivacija, bilježi naročito nizak postotak sudionika na nedjeljnoj liturgiji. Čini se da se u svijesti mnogih vjernika smanjio ne samo osjećaj središnjosti Euharistije već, štoviše, i onaj dužnosti da se zahvaljuje Gospodinu, moleći mu se zajedno s drugima u krilu crkvenoga zajedništva.
Svemu tome nadodaje se da se, ne samo u misijskim zemljama nego i u onima stare evangelizacije, koji put zbog nedostatka svećenika ne može osigurati euharistijsko nedjeljno slavljenje u pojedinim zajednicama.
6. Pred ovim scenarijem novih situacija i pitanja koja odatle slijede, čini se da je više nego ikada potrebno nanovo usvojiti duboke doktrinarne motivacije koje se nalaze u temelju crkvene zapovijedi, kako bi svim vjernicima bila posve jasna neodreciva vrijednost nedjelje u kršćanskom životu. Na taj se način krećemo tragovima stalne predaje Crkve koju je snažno naglasio II. vatikanski sabor kada uči da se u nedjeljni dan »svi vjernici moraju zajedno sakupiti jer, slušajući Božju riječ i sudjelujući u Euharistiji, spominju muku, uskrsnuće i slavu Gospodina Isusa i slave Boga koji ih je nanovo rodio za živu nadu po uskrsnuću Isusa Krista od mrtvih (usp. 1 Pt 1, 3)«.
7. Doista, dužnost se svetkovanja nedjelje, naročito sudjelovanjem u Euharistiji i počinkom bogatim kršćanskom radošću i bratstvom, dobro shvaća ako se uzmu u obzir mnogostruke dimenzije toga dana, kojem ćemo posvetiti pozornost u ovom Pismu. Nedjelja je dan koji se nalazi u samom srcu kršćanskoga života. Ako se sve od početka svoga pontifikata nisam umorio ponavljati: »Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!«, na toj bih crti danas htio snažno pozvati sve da nanovo otkriju nedjelju: Ne bojte se svoje vrijeme dati Kristu. Da, otvorimo Kristu svoje vrijeme kako bi ga on mogao prosvijetliti i usmjeriti. On je Onaj koji poznaje tajnu vremena i tajnu vječnosti i koji nam povjerava »svoj dan« kao vazda novi dar svoje ljubavi. Ponovno otkriće toga dana milost je što je treba izmoliti, ne samo da bismo u punini živjeli zahtjeve vlastite vjeri nego i zato da bismo zbiljski odgovorili intimnim i istinskim čežnjama svakoga ljudskog biću. Vrijeme darovano Kristu nije nikada izgubljeno vrijeme, nego, naprotiv, vrijeme dobiveno za duboko očovječenje naših odnosa i našega života.