23. siječnja 2007.

Kardinal Bozanić:

Nazire se kriza političko institucionalnog sustava

Uvodna riječ zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na otvaranju XLVII. Teološko Pastoralnog tjedna, Zagreb-Šalata, 23.
siječnja 2007.

Prigodom četrdeset i sedmog Teološko-pastoralnog tjedna ponovno smo se okupili u velikom broju na zagrebačkoj Šalati. Drago mi je što u ovim prostorima Međubiskupijskog sjemeništa, mogu pozdraviti sve drage sudionike i goste. Srdačno pozdravljam uzoritog kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa i metropolitu vrhbosanskog, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Francisca Javiera Lozana, preuzvišene oce nadbiskupe i biskupe, svećenike, redovnike i časne sestre redovnice te Kristove vjernike laike. Pozdravljam također nazočne predstavnike sestrinskih kršćanskih crkava i vjerskih zajednica. Pozdravljam poštovanog ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. Dragana Primorca, veleučenog rektora Sveučilišta u Zagrebu dr. Aleksu Bjeliša, predstavnike gradskih vlasti i sve cijenjene goste. Posebno pozdravljam drage sudionike iz Bosne i Hercegovine, Srijema, Bačke i Boke kotorske, kao i vas što stigoste iz raznih zemalja Europe i svijeta. Dobro došli u Zagreb, duhovno i kulturno središte svih Hrvata. Zahvaljujem našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za organizaciju ovoga jedinstvenog skupa Katoličke Crkve u hrvatskome narodu na temu: "Teološko-pastoralni pristup politici - kršćanski identitet u suvremenom društvu".

Danas osjećamo potrebu da se politici u našem društvu pristupi s obnovljenim promišljanjima kako bi se potaknulo na drukčije ponašanje na tom području. U Hrvatskoj se naziru znakovi krize političko institucionalnog sustava. O tome svjedoče i sami političari, na primjer kad govore o pravosuđu, o korupciji, a tim redom i mi bismo mogli nastaviti s opisivanjem situacije koju doživljavamo ozbiljnom. Sada dolaze na vidjelo problemi koji predugo nisu bili rješavani; zbraja se danak prouzročen negativnim nasljeđem komunističkoga totalitarizma. Svjedoci smo rasta nepovjerenja i sumnjičavosti građana prema institucijama, dok se sve više udružuju zakašnjeli i loši učinci koji institucionalni aparat i državne službe čine nesigurnima i nedostatnima, upravo u trenutku kada bi strateški gospodarski i kulturni programi te razvoj europskog integracijskog procesa trebali brza i efikasna sredstva pripreme i unapređenja.

Mnogi kritiziraju, a kao da ima malo onih koji se žele angažirati. S otvorenim distanciranjem isprepleću se emotivne reakcije u pozadini kojih je ravnodušnost. Opravdana želja za promjenom često ide kraćim putem, putem protesta koji je sam sebi svrha, umjesto strmim i promišljenim putem argumentirane kritike i konstruktivnih prijedloga. Nerijetko se i od revnih kršćana čuje:
"kada se stanje promijeni, tada ću se angažirati", a u stvari nema se hrabrosti zauzimati odlučno i pravovremeno kako bi se rad hrabro usmjerilo prema željenom napretku.

Na taj se način, gotovo neopazice kreće između s jedne strane "previše" politike, sve se politizira, opterećujući tako željene reforme prevelikim očekivanjima, i s druge strane "nikakve" politike, zaboravljajući pritom neizbježnost i složenost politike u korist komotnog traženja utočišta u privatnom i pojedinačnom. Takvo stanje slabi osobnu i zajedničku savjest, stvara nepotrebne napetosti, potiče sebične stavove, povećava siromaštvo, umanjuje solidarnost, narušava ispravan odnos između državnih službi i općeg dobra. Sve to ostavlja posljedice na ljude, ugrožavajući njihovo dostojanstvo, slobodu, odgovornost te mogućnost istinskog i konstruktivnog angažmana.

Zbog toga se Crkva i kršćani propituju, uvjereni da ništa što je ljudsko nije strano duhu Radosne vijesti spasenja. Na prvome je mjestu važno nanovo osvijetliti značenje i zadatke politike imajući u vidu njezine granice i vrijednosti, jer "sve je politika, ali politika nije sve". Kršćani trebaju prije svega poznavati granice politike. Doista, "politika nije sve". "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista" (Fil 3, 20), i prema tome, mi smo "pridošlice i putnici" na ovome svijetu (1 Pt 2, 11). Ovaj svijet, ova zemaljska domovina - i stoga politika koja u njoj uređuje društvene uvjete života - ne mogu pružiti spasenje, tj. odgovor na najdublja i presudna očekivanja ljudskoga srca: puninu života, sreću, vječnu radost zajedništva života s Bogom i braćom.
Tako shvaćeno spasenje - kao stvarnost koja nadilazi naša vlastita očekivanja i našu čežnju - bit će isključivo Božje djelo i ostvarit će se u "Gradu kojega nam je On pripravio", u "Gradu kojemu je graditelj i tvorac Bog" (usp. Heb 11, 16.10).

Dvostruke su, dakle, granice politike:

a) Prije svega, ona pripada "svijetu prolaznoga obličja" (usp. 1 Kor 7, 31), i prema tome, ne može na radikalan i konačan način riješiti naše poslanje i smisao našega života. Uređeni društveni život i dobrobit u zemaljskoj domovini nisu konačni cilj naše egzistencije:
stvoreni smo za nešto veće i stvarnije, tj. za susret s Gospodinom Isusom Kristom, koji će jedini "preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu, snagom kojom ima moć sve sebi podložiti" (usp. Fil 3, 21). Politika, pozvana urediti ovaj prolazni svijet, ne može odgovoriti na poziv koji ju nadilazi i koji čezne za "novim nebesima i novom zemljom, gdje prebiva pravednost" (usp. 2 Pt 3, 13).
b) Nadalje politika, čak gledana i u redu stvorenoga koji je njoj vlastit, očituje jednu drugu ograničenost: ona teži važnim i nužnim svjetovnim ciljevima kako bi se društveni život dobro ustrojio, ali sama po sebi ne može ih postići. Ona može samo pripremiti sredstva, uvjete, strukture, mjere, zakonske odredbe u svrhu tih ciljeva: ali da ih se ostvari doista je potrebno krenuti prije politike i ići dalje od politike.

Kako bi zdravstvo doista bilo u službi čovjeka koji trpi, školstvo doista bilo oduševljena avantura u traženju istine, pravednosti i ljepote, kako bi urbanizam doista služio izgradnji gostoljubivog grada za sve pojedince i obitelji, a lokalne vlasti doista unaprijedile humane i kulturne odnose na svome području
- i moglo bi se nastaviti s nabrajanjem - potrebno je nešto više, potrebni su duboko humani stavovi, uvjerljivo prihvaćanje tih vrijednosti, odgovorno ponašanje i sudjelovanje, spremnost stvarati pravedne i solidarne odnose.

Taj doprinos može proizići samo iz ljudske savjesti i slobode i na taj način podržavati spremnost da se nadiđe slovo zakona i institucionalne sheme, kako bi se ostvarili ciljevi politike koji su na neki način iznad nje same. Bez te svijesti, usađene kao čvrsto uvjerenje i življene na način autentičnih društvenih krijeposti, nijedna reforma, nijedan veliki projekt ne može uistinu ostvariti postavljene ciljeve.

Ove postavke nisu nimalo apstraktne i nebitne. Svijest o granicama politike od izuzetne je važnosti za svakoga čovjeka a napose za
kršćanina: ne kako bi se omalovažavalo politiku, nego naprotiv jer kao kršćani imamo točno određenu i aktivnu odgovornost prema politici. U društvu u kojemu živimo pozvani smo promicati opće dobro koje je zadatak politike. Na putu prema nebeskoj domovini, živimo vrijeme putovanja unutar zemaljske domovine; u njoj ne bi trebalo biti pasivnih i ravnodušnih, jer smo svi suodgovorni za njezinu izgradnju.

Za kršćanstvo je veoma važno razlikovati između onoga što pripada Bogu i onoga što pripada caru. Kršćani su pozvani živjeti kao "slobodni ljudi - ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge" (1 Pt 2, 16). Slobodni ljudi jer su Božje sluge: u tome je dostojanstvo i poziv kršćana. Samo onaj koji se "Boga boji" može uistinu "častiti kralja" (usp. 1 Pt 2, 17), tj.
političke institucije; jer ako je Bog jedini Apsolutni, onda s jedne strane, kršćani su slobodni od političke napasti "prodati svoju dušu", a s druge strane mogu politiku prepoznati kao veliko i potrebno služenje te truditi se ostvariti ju u njezinom prvotnom značenju, unoseći u nju slobodu Božje djece.

Živjeti tu obavezu jasno, intenzivno, požrtvovno, savršeno iz ljubavi prema Bogu i bližnjima spada u vršenje kršćanskih kreposti, a to je svetost. Upravo na to pozvani su svi kršćani, a osobito oni koji se bave politikom. Povjeravajući učeniku Timoteju pastoralne upute potrebne za dobro uređenje novonastajućih kršćanskih zajednica, Apostol naroda ne boji se preporučiti "prije svega" da se obavljaju "prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice" ne samo "za sve ljude", već i "za kraljeve i sve koji su na vlasti" (usp. 1 Tim 2,1-2).
Draga braćo i sestre, ovih ćemo dana moliti i promišljati o vjerodostojnijem zauzimanju Crkve u društvu na dobrobit našega hrvatskoga naroda. Neka to naše nastojanje Trojedini Bog obilno blagoslovi. 

naslovnica weba