IZVIJEŠĆE SA SUSRETA ČLANOVA ŽUPNIH VIJEĆA
NOVOZAGREBAČKOGA DEKANATA
održanog 16. ožujka 2004. u žunoj dvorani
crkve Sv. Križa u Sigetu
U svrhu trajne edukacije vjernika laika, a kao animaciju za sudjelovanje u Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije (kako piše u Pozivu na susret) vlč. Mijo Gorski, biskupski vikar za grad Zagreb, organizirao je ovaj susret i predstavio članovima župnih vijeća Novozagrebačkoga dekanata dvojicu predavača: mr. Marijana Kušenića, povjerenika za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije, i prof. dr. Ivana Šaška, profesora liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Prvi izlagač, mr. Marijan Kušenić, informirao je prisutne o planovima i aktivnostima Ureda za obiteljski pastoral. Glavna je zadaća Ureda promicanje kršćanskih vrijednosti u braku. To je opširna i ambiciozna zadaća koja oključuje edukaciju, radionice i pomaganje u svakom obliku zaručnicima, mladim bračnim parovima u iščekivanju djece, mladim roditeljima kao i starijim bračnim parovima u raznim razdobljima života. Tako, na primjer, namjerava se pojačati rad na zaručničkim tečajevima - da ih bude na više mjesta, da se formiraju stručne ekipe koje bi ih provodile i sl. Ured bi organizirao po regijama susrete za formaciju animatora za obiteljski pastoral. Koristile bi se razne prigode tijekom godine gdje se potiče govor za obitelj i brak. Takve su prigode npr. očev dan i dan života, a potrebno je razmišljati o obiteljskom danu i danu zaručnika. Treba organizirati obiteljske tribine, predavanja, razne radionice za obiteljske zajednice i za roditelje, posebno roditelje male djece. Takva okupljanja organizirala bi se barem jednom mjesečno. Želja je pronaći u župama kooerinatore susreta te barem po jedan bračni par koji bi animirao susrete. Jasno je da je Crkva suodgovorna za obiteljski pastoral i da treba težiti transformaciji obitelji kao pasivnog objekta u aktivni subjekt. Poziv je upućen svima koji žele surađivati u obiteljskom pastoralu, bilo u zaručničkim tečajevima bilo u posliježenidbenom pastoralu
Nakon toga prof. dr. Ivan Šaško, profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu govorio je o tome kako treba pristupiti liturgijskom slavlju. Podsjetio je na stih "ti puniš usta besjedom" želeći time istaknugi kako liturgija mora biti poticaj Duha, da se ne bi pretvorila u monolog.
Liturgija je slavlje, a ponekad ne izgleda kao slavlje. U liturgiji sudjeluje niz različitih službi i službenika, kojih ponekad nema dovoljno i nisu organizirane. Treba imati puno onih koji sudjeluju u bogoslužju. U obredu svako mora izvršiti svoj dio obreda mjerodavno i ispravno. Posrijedi je ljudska gesta koja zahvaća čitavog čovjeka. Treba dostići umjetnost slavljenja, koje uključuje i umješnost i sposobnost za nešto. Slavljenje liturgije ne može se prepustiti spontanosti. Nerijetko to bude nametnuta spontanost - spontanost zbog spontanosti. Važno je poznavati pravila i red, poznavati liturgijske knjige, ali i njihov nutarnji "zašto". Obred je činjenje i u njemu se ne može biti pasivan.
Prof. Šaško posebno je naglasio važnost pripreme za
obred. Liturgija je slavljenje a ne obavljanje. Stoga se preporuča naći u
župi liturgijsku skupinu, koja će se brinuti da liturgijska slavlja budu
pripremljena. Crkva svoj razlog za radost i slavljenje nalazi u primanju i
prepoznavanju Božje riječi. Zajednica Crkve izražava hvalu, posadašnjuje vazmeno
otajstvo, posadašnjuje pobjedu nad smrću. Ako u crkvenoj zajednici ne postoji
posvojni pridjev "naš", onda to nije ono što bi trebalo biti. Crkvena
zajednica mora podrazumijevati suradnju i solidarnost.
Osim što
liturgija mora biti naša, onda mora povezati različitosti. Svaki član
zajednice izražava u liturgiji svoju zrelost i obvezu. Nitko nas u tome ne može
zamijeniti. S tim u vezi, kaže prof. Šaško, čini se kao da je odraslim
osobama neugodno pojaviti se na oltaru. A izuzetno je poticajno i odgovorno
vidjeti očeve i majke, starije i studente, u svim službama do službe đakonata i
sl.
Osobita je uloga službe čitača (lektora). Oni moraju biti svjesni stvaranje posredništva između Boga i zajednice. Kroz njihovo čitanje Riječ postaje događaj. Cilj njihovog djelovanja jest uprisutniti Krista. Stoga nije dovoljno doći samo nekoliko minuta prije liturgijskog slavlja nego ta služba zahtijeva razmatranje i pripremu. Treba pripaziti i na ćitanje djece, kaže prof. Šaško, jer ona nisu najprikladnija za tu službu. U starini postojala je služba akolita odnosno institucija akolitata. Danas njihove službe mogu zamjenski vršiti i drugi, a zapravo to stvarnoj praksi najčešće i vrše. Ministantska služba je u velikom dijelu zamjena za akolistku službu, također i djelitelji sv. pričesti ili djelitelji pričesti bolesnicima. Prof. Šaško spomenuo je i pomaganje kod dijeljenje pričesti pod obje prilike - laik drži kalež uz biskupovu suglasnost. Inače, naglasio je profesor, preporuča se dijeljenje pričesti pod obje prilike, iako je to kod nas vrlo rijetko.
Ukupno gledano, važno je da svi nastoje pomoći u izgradnji suodgovornosti za slavlje.
Često se pokazuje nezreo stav prema onome što kažemo da nam je najsvetije. Ako je liturgija vrhunac vjerskog života, onda bi na tom vrhu ponajprije morali stajati odrasli. Liturgija je nešto što se tiče odraslih, a ne djece, kaže prof. Papko. Spominje i uređenje prostora, gdje se trebaju angažirati odrasli. To ne mogu obaviti ni djeca niti svećenici. Nadalje podsjeća na niz drugih uloga od pozdravljanja vjernika do prikupljanja milostinje, koje, upozorava, često nema veze sa liturgijskim slavljem. Naime, prikupljeni novac je dar, to je dioništvo nečega što pretačemo u duhovnu žrtvu. Novac ne smije doći na oltar, ali ne smije niti nestati u sakristiji. Šaško postavlja pitanje: koje darove donositi na oltar, npr. u slučajevima kada je biskup priutan? I nudi odgovor: bolje je donositi darove za siromašne ili za potrebe crkvene zajednice, negoli slike i slične darove "biskupu", jer to nisu darovi za biskupa.
Nadalje, prof. Šaško upozorava kako nitko ni o kojem pitanju ne bi trebao odlučiti sam, jer slavlje na tim temeljima ne može funkcionirati. U donošenju odluka najveću ulogu ima župno pastoralno vijeće kao posrednik i poznavatelj ljudi i pilika. To se ne odnosi samo na liturgijsko nego svako sakramentalno slavlje. Usput, prof. Šaško upozorava kako je časoslov lilturgija Crkve, a drugo su molitve koje se odnose na pobožnosti.
Govoreći dalje o liturgijskoj skupini, prof. Šaško naglašava kako ona ne treba biti ni formirana ako će biti samo zato da bude, a ne da bi svojim djelovanjem unaprijedila liturgijsko slavlje. Ta skupina mora obaviti niz poslova. Treba povezati sve skupine i službe. To se može obavljati tako da se npr. u četvrtak razmotre čitanja, pjesme, darovi, priprema i pisanje molitve vjernika. I molitva vjernika, upozorava Šaško, ima svoje okvire, koje treba usvojiti i nakane dovesti u vezu sa slavljem i Sv. Pismom. Potom je upozorio na problem pjevanja koje ne vodi računa o dijelovima mise i o tome kako su ti dijelovi nastali. Kaže - bolje da se ne pjeva ništa nego svašta. Radu liturgijske skupine treba prisustvovati i predvoditelj slavlja, koji će sve to uobličiti i osmisliti službu riječi. U ovom vremenu Korizme to vrijedi i za pokornička bogoslužja. Pri tome Šaško naglašava kako pobožnosti nisu središte nego pomoć u dubljem življenu liturgije.
Laici trebaju biti na pomoć svećenicima u pripremi homilije. Treba se i kritički osvrnuti na homilije, treba i pohvaliti i pokuditi. U pripremi važna je svećeniku pomoć u smislu tema koje se nameću.
Na kraju izlaganja prof. Šaško je upozorio na upravo izašli izvadak iz Rimskog misala, koji takvoj liturgijskoj skupini, ali i samim župnicima i drugim laicima, može biti od velike pomoć. Također je upozorio na Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Ponovo je naglasio kako pučke pobožnosti ponekad natkrile liturgiju, što nije dobro.
Uspijedila su pitanja. Jedna članica župnog pastoralnog vijeća, koja je ujedno i vjeroučiteljica te priprema djecu za misu s djecom podsjetila je mr. Kušenića na Zajednica bračnih susreta, a dr. Šaška je upitala kako on konkretno zamišlja liturgiju s djecom. Mr. Kušenić je u odgovoru naglasio važnost suradnje i umreživanja. Zajednicu bračnih susreta ocijenio je vrlo važnim segmentom u obiteljskom pastoralu kojega treba vredovati te najavio da će osobno sudjelovati na vikendima kako bi bolje upoznao rad te zajednice.
Prof. dr. Šaško odgovorio je kako na misi za djecu prvenstveno trebaju biti djeca, a ne roditelji. Upitao se može li se govoriti o dosadnosti liturgije. Kaže, djeci treba dati mjesto, ali ne da djeca čitaju, jer nisu u stanju to pročitati, bez obzira što je to nama simpatično. Treba koristiti hrvatske molitve za mise s djecom. Homilije ne bi smjele duljinom prelaziti 5 minuta. Kaže da dijalogalna homilija ne postoji, ali postoje iznimke. Ponovo se vratio na pitanje "dosadno". Mlađi svećenici, kaže, teže biti zanimljivi, ali to ne traje dugo. Liturgijski prostor se ne može pretvoriti u pozornice.
Drugi član pastoralnog vijeća iznio je, kako je rekao, svoje dojmove kako se može poboljšai liturgijsko slavlje. Kaže, vjernici ne znaju kada treba sjesti, ustati, kleknuti, pokleknuti .... Promatrao je u raznim župama razne situacije. Predvoditelj mora, kaže, potaknuti određene molitve. Malo gdje se moli nakon Pričesti Dušo Kristova. Prikazni darovi se negdje stavljaju na stolić u sredini crkve, a onda se vrlo svečano nosi darove na oltar. Nakon mise, iza blagoslova, bračni parovi s djecom dolaze do oltara i svećenik daje blagoslov, križić na čelu djeteta. Nakon mise ljudi se susreću, pozdravljaju, razgovaraju ...
Šaško je na navedene prijedloge odgovorio upozorenjem kako u mnogim župama imamo puno misa nedjeljom: misa s djecom, s mladima ... No, mora mora biti zajednica svih koji su prisutni. Ne smije jedna skupina lomiti zajedništvo, ne smije se stvarati nekakva elita, koja dokida zajedništvo. Također kaže kako na oltaru ne bi trebalo biti ništa. To da vjernici donose svoje darove zapravo je norma.
Sljedeći je vijećnik upozorio na problem neznanja, a upitao je ima li još uvijek po crkvama da muška odnosno ženska djeca sjede u prednjim klupama odvojeno.
Šaško je u odgovoru rekao kako nered u liturgiji ukazuje na slabo stanje vjere. A kao primjer neznanja naveo je kako mlađu ljudi, nakon što naprave znak križa, poljube svoj vlastiti prst! Kaže - to su vidjeli da čine drugi, a ne znaju o čemu se zapravo radi. Radi se o tome da su naše bake, nakon što bi se prekrižile poljubile križ na krunici koju su držale u ruci, a svakako ne svoj prst.
Jedan je vjećnik u nastavku iskazao prekrasno iskustvo bračnih susreta iz ranije spomenute Zajednice, koje treba preporučiti. Obitelj je, kaže, u dubokoj krizi, a kakva obitelj takvo i društvo. Cilj je ovoga svijeta, kaže taj vijećnik, razoriti tu obitelj. Traži od svećenika grme s oltara uspavanom narodu koji demografski nestaje.
Vijećnik iz Sloboštine upozorio je kako u raznim crkvama možemo naći različito ponašanje u pogledu klečanja, pružanja mira, pranja ruku i sl. Predložio je da svećenik na kraju mise "da malo vjeronauka" kako bi se vjernici naučili ponašati.
Dr. Šaško objasnio je kako je pružanje ruku ušlo u liturgiju pod pritiskom građanske geste, i, tvrdi on, izgubilo je smisao. Nemamo tipičnu gestu koja bi izrazila sadržaj - objašnjava Šaško i navodi - ranije je bio poljubac mira. Danas poljubac nije kulturalno prihvatljiv. U Africi, na primjer, daju vodu od jednoga do drugog vjernika. Nekada su svećenici najprije poljubili oltar, a onda su davali poljubac drugima, što simbolički predstavlja dijeljenje mira s oltara. Danas je, kaže on, metež. Svoje studente podučava kako u oltaru trebaju vidjeti simbol Krista, pa onda ono širenje poljupca ima duboki smisao. No, ljudi ne smatraju oltar Kristom. Napominje također da ako tom gestom dajemo znak da smo pomireni sa zajednicom, a ne idemo na pričest, onda je ta gesta pomalo čudna, jer to znači da zapravo nismo pomireni! Gesta minimalno pokušava reći da smo pomireni s ljudima i s Bogom.
U vezi pranja ruku kaže kako pranje prstiju nije pranje ruku. To mora biti simboličko pranje ruku, a ne pranje prstiju. No, mala posudica ne omogućava takvo pranje. Uostalom, to je pitanje ozbiljnosti svećenika. Ako se tako vrši ta gesta, onda ona nema smisla. Ali je se ne može izbaciti jer obred je zahtijeva.
Što se tiče klečanja, kod euharistijske molitve, negdje se odmah nakon pjevanja Svet kleči, negdje kasnije, a negdje uopće ne.
Sljedeći je vjećnik iznio svoje mišljenje kako liturgijski susret ne bi imao smisla ako bi svake nedjelje išao u neku drugu crkvu na misu. Predlaže mali vjeronauk u župama za stare i odrasle. Upozorava na pojavu da "bakice kod pretvaranja mole zajedno sa svećenikom". Također naglašava kako mu se ne dopada nemarno odijevanje, npr. kada se dođe na pričest u trenirci.
Šaško - župa je domus eclesiae. Problem glasnog moljenja uz predvoditelja - iako je teško taj problem riješiti, treba ponavljati i podučavati da postoje molitve koje moli predvoditelj, a druge koje moli puk. Ne može se zajedno moliti ili pjevati "po Kristu, s Kristom i u Kristu ...", treba samo završno odjeknuti Amen.
Jedna je vijećnica upozorila na manjak svećenika, pogotovo kada se pogleda kako mali postotak muškaraca dolazi na svete mise. Smatra da treba moliti za svećenike.
Druga je vijećnica upozorila da joj na misi smetaju djeca, te da joj smeta kada se za vrijeme posljednje pjesme izlazi iz crkve. Zalaže se za protokol kakve se pjesme mogu pjevati. Kaže, u Sv. Križu se pjeva na moderan način, a ona to ne voli (ona je iz druge župe).
Što se tiče odlaska iz crkve, Šaško tu pojavu uspoređuje s drugim slavljima. Kaže, pitanje je shvaćanja što je kome važno. Nekima, činise, važno je samo dobiti hostiju, ali to nije slavlje! Što se tiče male djece, svećenik ne smije reći "ne smijete trčati", jer će sutra o tome pisati u novinama. Župnik, naprotiv, mora reći da mu je drago da su djeca tu.
Što se tiče pjesama, postoje odredbe. Hrvatski vjernici imaju službenu pjesmaricu iz koje trebaju pjevati. Upitao se je li netko odobrio druge pjesme koje se pjevaju. Liturgija, kaže Šaško, ima obrednu pjesmu. Ne može se pjevati ono što nam se sviđa, zato jer nam se to sviđa, nego ono što je odobreno. Kaže da je to težak dijalog, osobito s mladima koji to shvaćaju kao dio estradnog posla. Savjetuje: kada ne znate što biste pjevali, pjevajte psalme i nećete pogriješiti. Pjesme koje nisu odobrene ne treba pjevati ne zato što one nisu lijepe nego zato što od Crkve nisu prepoznate kao prikladne. Pjevanje pjesama koje nisu odobrene nije dobro, jer Crkva nije tako živjela nikada, a za nered u crkvi smo svi odgovorni. Postoje norme, kaže Šaško, one su duboke i teške danas. To je složeno pitanje kojim se ne možemo poigravati. Npr. upitao se što traži američka koračnica "Glory" u liturgiji ili Mendelssohnova koračnica za vjenčanje, ili Ave Maria ...
Još se jedan vijećnik potužio na dječje ponašanje - šetanje crkvom za vrijeme mise. Upitao je što nam Crkva poručuje kada na ulaz stavlja blagoslovljenu vodu.
Dr. Šaško je objasnio da blagoslovljena voda kod ulaza zapravo ima veze s nekadašnjim položajem krstionice u crkvama.
Susret je zaključio vlč. Mijo Gorski predvodeći zajedničku molitvu.