S hodočašća Zbora mladih u Vukovar 19. i 20. listopada 2002.

Crkva ogoljela do srži.
Krist vidljivi.

Krist je život, Krist je snaga, pjeva nova pjesma koju upravo priprema naš Zbor mladih. Krist je ljubav, a ljubav je u središtu naših života, ono zbog čega postojimo i radi čega živimo.

Ciglica do ciglice, ciglica na ciglici, bez žbuke, bez slikarija, bez ukrasa. Ali zidine čvrste, s pokojom ranom tu i tamo, ranom koja nosi, a ne onom koja razdire. Gola crkva. U njoj križ od trnja, Tijelo od oraha i blagi Majčin pogled.

Cigle stare kao pjesma, a čvrste kao vjera Vukovaraca. Cigle gole kao istina, a rumene kao da je njih stid zbog svega što se dogodilo ...

I puna crkva. Dječja misa. Ispred oltara, na improviziranom podestu od građevinskih fosni i greda, prekrivenih zelenim tapisonom, dječji radovi koji nas podsjećaju da je misijska nedjelja. Vukovarska djeca, razmišljajući o tome kako je to biti siromaštvom postiđen u nekoj dalekoj točki na ovoj našoj surovoj a prelijepoj planeti, razmišljajući kako je to kad netko ne može u školu jer nema škole, kad netko ne može uzeti knjigu jer nema knjige, kad se netko ne može pomoliti u crkvi jer nema crkvu, načinila su i izložila svoje darove misijskoj nedjelji. Vukovarska djeca, kao da žive u svijetu mira i blagostanja, usmjerila su svoje misli prema onima koji nemaju, koji su zapostavljeni i kojima treba pomoć.

Kako pjevati pred njima? Kako pjevati pred ljudima koji imaju iskustva o kojima smo samo s jezom slušali i molili Boga da izdrže i nastave živjeti svoje ljudske živote na način kako ima pravo živjeti i svaki drugi čovjek? Kako pjevati pred ljudima čije je ljudsko dostojanstvo gaženo blatnom silničkom čizmom, stjerano u podrume, nošeno u vrećicama i vraćeno ruševinama, a veće je i snažnije u svojoj poniznosti i odlučnosti da nastave darovani život nego kod svakoga od nas? Kako pjevati u strahu da će ti se stisnuti grlo, da nećeš moći pustiti glas?

Krist je život, Krist je snaga!

Jako smo se radovali tom putovanju u Vukovar. Zapravo smo ga smatrali hodočašćem, a ne običnim putom. Htjeli smo proslaviti svetu misu s Vukovarcima, zapjevati s mladima koji ondje žive, pokloniti se žrtvama agresije, obići grad, pa i sresti neke stare prijatelje. A naš je voditelj, rođeni vukovarac, još k tome htio i pojesti pravi dunavski fiš. I to ne samo on, nego i cijeli zbor. A što ćeš s njim, moraš mu nekad i popustiti ...

Kao što to uvijek biva, do zadnjeg se trenutka nije znalo koliko će nas ići na put. Do zadnjeg trenutka? Da, doslovno: kada smo u subotu ujutro kombijem i jednim autom kretali iz dvorišta samostana, osvrtali smo se da ne bismo nekoga ostavili. Na žalost, neki su nam se razboljeli, a neki su imali drugih obveza ...

Netko fali? Ah, da, bez brige, tu je i voditelj zbora, ne bismo baš išli bez njega. Ako vam se učini u daljnjoj priči da ga nema, to samo znači da je negdje s druge strane fotoaparata, dakle: vidi upravo ono što vi vidite :-)

Kako je to lijepo kad u zboru imate Marka. Ma dobro, lijepo je imati i njegovog sina Hrvoja (a odmah se sjetimo i Bergite koja nam je sad malo daleko, i ostalih članova ove glazbeno snažno udarene obitelji), ali Marko nam je ovoga puta bio osobito dragocjen.

Marko, naime, ima sestru. Dobro, ima on još braće i sestara, ali ovo je strateški važna sestra. A sestra se udomila na stoljećima poznatom glavnom kopnenom putu koji spaja zapadnu Europu s Bliskim pa onda i Dalekim istokom, i i to baš u Slavonskom Brodu! I to baš usput! A kako se na toj lokaciji hercegovačka gostoljubivost još više potencira slavonskim okolišem, što nam je drugo preostalo nego da poslušamo Marka i zaustavimo se u Slavonskom Brodu. Načas. Na kavicu. Kolače. Tortu. A imaju i pijanino. Pa smo si malo zapjevali ... Ma bilo nam je super!

E, sad, vidite: onaj lijevo, to vam je Josip. Tko bi mu rekao da je župnik, jelda!? No, nije on važan. Ona crvenokosa ispod, to vam je Maja. Ne smijem reći da ona nije važna, ali za sada ćemo je zaobići. Do nje sjedi Silvana. E, a onaj što stoji između njih dvije i pravi se važan, to vam je Marko. Taj koji ima sestru. Na geostrateškom pravcu. Naoružanu kolačima, sokovima i fenomenalnom rakijom.

Prije nego što teška srca napustimo Slavonski Brod, ne smijemo vam zaboraviti predstaviti Djeda! Zašto je Djed važan? Pa zato jer je star, zato jer je dobar i zato jer je veliki Markov prijatelj, kao što možete i vidjeti. Kad jednom sretnete Marka, priupitajte ga o Djedovim tekućim promišljanjima, zanimljiva su ...

Ajme, ne, Mario, nije ti to lopta!!!!!!

(Što ovi drugi rade? Bolje da vam ne kažem. Pasivno, s rukama u džepovima, promatraju ribe! Vidite ono sito lijevo dolje? Da, s tim se može uloviti riba. S gnušanjem su ga odbacili i samo pasivno promatraju.)

Kasnimo, kasnimo ... a još ne znamo niti koji nam je plan. Idemo u Ilok ili ne? Hoćemo li stati u Borovu? Ako je ikako moguće ...

Zašto u Borovo!? U Borovu je župnik naš pater Ante. Siguran sam da ga se svi sjećate. U vrijeme progonstva bio je u našoj župi. Da, da, onaj ćelavi, nasmijani, bio je zajedno s pater Brankom, koji je tada bio vukovarski župnik. Ali ne idemo zapravo zbog njega, nego idemo obići do temelja srušenu borovsku crkvu Gospe Fatimske.

Pogledajte nastavak: Borovo. Gospa Fatimska.

Vezano:
Arhitekti o Vukovaru ...