St. Patrick's Church
Sveti Maksimilijan od Theveste (274.-296.)
Poznat kao i Maksimilijan od Tebessa.
Umro je 296. godine. U
afričkim crkvama kasnog Rimskog Carstva nije neobično da liturgije uključe i
čitanja iz acta i passios mučenika. Jedno od takvih zapisa o
svetom Maksimilijanu je autentični zapis s njegovog suđenja u Numidiji (sad
Alžir) i pogubljenju jer nije htio biti unovačen u rimsku vojsku. Maksimilijan
se opirao jer nije želio biti okaljan idolopoklonstvom nošenja careve slike oko
svoga vrata.
Maksimilijan je također to
odbio jer je bio pacifist, možda jedan od prvih koji su posegli za prigovorom
savjesti. Već dugo se unutar Crkve raspravlja o radikalnom pacifizmu kojeg
zagovara Naš Gospodin i ne toliko stroge ali praktičnije samo-obrane i pravednog
rata. Prije Milanskog Edikta i tolerancije kršćanstva, kršćani su vjerovali da
je nošenje oružja u suprotnosti s Evanđeljem. Tertulijan je, na primjer,
zabranio služenje vojske. Sveti Hipolit je rekao da nije moguće biti i vojnik i
katekumen, kao što su u suprotnosti prostitutka i katekumen (jednim dijelom
njegovo razmišljanje imalo je vezu sa stavom da su vojnici povezani s poganskim
bogovima i žrtvovanjima). Crkva je malo ublažila svoj stav. Vijeće u Arlesu
(314. godin) reklo je da će vojnici koji napuste vojsku u miru biti
izopćeni.
Oko 295. godine prokonzul Dion
došao je u Theveste unovačiti vojnike za treću Augustinovu legiju koja je tamo
bila stacionirana. U to doba rimsku vojsku sačinjavali su uglavnom dragovoljci,
ali su obvezatni bili služiti i sinovi veterana. Maksimilijan, 21-godišnji sin
veterana rimske vojske Fabija Viktora, predstavljen je agentu za novačenje.
Advocatus Pompejan, vidjevši da će Maksimilijan biti izvrstan novak, tražio je
da ga se izmjeri. Bio je gotovo 190 cm visok. Ugovorio je razgovor između
prokonzula Diona i Maksimilijana .
Kada su ga upitali za ime,
Maksimilijan je odgovorio "Zašto želite znati moje ime? Ne mogu služiti jer sam
kršćanin." Međutim, već je pripremljena zapovijed da mu se da vojni pečat. On je
odgovorio: "Ne mogu to učiniti. Ne mogu biti vojnik." Kada su mu rekli da će
morati ili služiti ili umrijeti, rekao je: "Možete mi odrubiti i glavu, ali ne
želim služiti vojsku. Moja vojska je Božja vojska, i ne mogu se boriti za ovaj
svijet." Ukazano mu je kako su neki kršćani služili kao graničari careva
Dioklecijana i Maksimiana. Na to je odgovorio: "To je njihova stvar. I ja sam
kršćanin i neću služiti." Dion je rekao Viktoru, koji je također postao kršćanin
kao i njegov sin, da ukori sina. On je odvratio: "On zna u što vjeruje, i
neće promijeniti svoje mišljenje."
Dion je inzistirao. "Prihvati
službu i vojni pečat." "Ja već imam pečat Krista, moga Boga,... Ne želim
prihvatiti pečat ovoga svijeta. Ako mi ga date, slomit ću ga jer je bezvrijedan.
Ne želim nositi komad olova oko svoga vrata nakon što sam prihvatio spasiteljski
znak Isusa Krista, moga Gospodina, sina živoga Boga. Vi ga ne znate. A on je
trpio za naše spasenje. Bog nam Ga je predao za naše grijehe. On je jedini kome
svi kršćani služe. Mi Ga slijedimo kao Princa Života i Tvorca
Spasenja."
Ponovno je Dion ponovio kako
postoje i drugi kršćani koji su vojnici. Maksimilijan je odgovorio: "Oni znaju
što je najbolje za njih. Ja sam kršćanin i ne mogu činiti ono što je krivo."
Dion je nastavio: "Što krivo čine oni koji služe vojsku?" Maksimilijan je
odgovorio: "Vi to znate jako dobro."
Pod prijetnjom smrću ako
ostane tvrdoglav Maksimilijan je rekao: "Ovo je najvažnije što sam htio učiniti.
Ubijte me brzo. U tome leži moja slava." Zatim je dodao: "Ja neću umrijeti. Kada
napustim ovu zemlju, živjet ću s Kristom, svojim Gospodinom." Ovako je osuđen:
"Zbog toga što je Maksimilijan izdajnički odbio dati vojnu prisegu, osuđuje se
na smrt mačem."
Prije samog trenutka
pogubljenja, Maksmilijan je potaknuo svoje kolege da ustraju i rekao ocu da
njegovu odjeću daju krvniku. Kažu da je Fabije Viktor "otišao kući sretan,
hvaleći Boga što mu je dao da Mu takav poklon pošalje na nebo."
Pretpostavlja se da se Maksmilijanova smrt dogodila u Thevestei (Tebessai) u Numidiji, ali isto tako se mogla dogoditi i pored Kartage, gdje ga je pobožna žena imenom Pompeiana zakopala. Sahranjen je pored ostataka svetog Ciprijana.
Na marginama Dioklecijan je
295. godine izdao edikt kojim pogansku vjersku službu vezuje za brak i djecu.
Godine 300. od svih se vojnika tražilo da štuju građanske bogove. (Attwater,
Benedictines, Bentley, Encyclopedia, Farmer, Husenbeth, Markus)
U umjetnosti sveti
Maksimilijan se prikazuje kao ratnik sa stijegom na kojem stoji In hoc
vinces. (Roeder)