SVETI JURAJ, mučenik

Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu.

On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

"Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje. Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere. Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže. Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma.

Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi, nastojeći - obnovljen - oko čistoga življenja!"

(izvor teksta: Duhovno vrelo)

Živko Kustić u Jutarnjoj propovjedi o sv. Jurju 22. travnja 2006.

Čovjek mora svojom glavom misliti i svojom slobodnom voljom odlučivati što je dobro, a što zlo.

Sutra će Bijela nedjelja u crkvama sasvim zasijeniti blagdan Sv. Jurja, ali Jurjevo se ne smije zaboraviti. Da i nije nedjelja, vatikanski stručnjaci za kalendare već su sredinom prošloga stoljeća umanjili značenje toga sveca. Rekoše da nisu našli dosta povijesnih dokaza za sve ono što pučka pobožnost pripisuje svetome Jurju. Ali, taj svetac ostaje neizbrisiv.

Ako nema dosta pisanih svjedočanstava, o njemu svjedoči tradicija već iz prvih desetljeća poslije njegove smrti. Dao ga je ubiti car Dioklecijan kojemu je služio kao visoki časnik. Crkvu je njemu u čast podigao već sredinom 4. stoljeća Dioklecijanov nasljednik Konstantin Veliki. Mnogo prije toga carskoga priznanja kršćani su po cijelom Sredozemlju slavili Jurja baš zbog toga što se nije htio caru pokoriti. Bilo je to najblistavije razdoblje nepokorive crkve, krajem 3. i početkom 4. stoljeća.

Ne mora biti istina ono što vladar proglasi. Čovjek mora svojom glavom misliti i svojom slobodnom voljom odlučivati što je dobro, a što zlo. Ta poruka slobode morala je uplašiti vladara samodršca i sve koji su bez obzira na savjest služili svojim i državnim interesima. Ta se poruka uosobila u liku mučenika Jurja
Mučenik koji je radije izgubio glavu nego da se odrekne Krista i tako sačuva visoki položaj u vojsci sav život svjedočio je i prosječnim ljudima da državna vlast ne mora uvijek imati pravo, da i državni zakoni mogu biti nehumani i nepravedni. Bila je to velika kateheza slobode savjesti i ljudskoga dostojanstva u državi gdje se je car predstavljao kao bog. Ne mora biti istina ono što vladar proglasi.

Čovjek mora svojom glavom misliti i svojom slobodnom voljom odlučivati što je dobro, a što zlo. Ta poruka slobode morala je uplašiti vladara samodršca i sve koji su bez obzira na savjest služili svojim i državnim interesima. Ta se poruka na svoj način uosobila u liku mučenika Jurja
 
Kada mu je novi car kršćanin Konstantin podigao crkvu, to poruku nije moglo disciplinirati. Ona je nastavila djelovati i u kršćanskim carstvima kao kvasac slobode savjesti i vjeroispovijesti.

početna stranica