SVETI DOMINIK (oko 1175.-1221.)
Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"
Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja - kao albigenzi i valdenzi - provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krio.
Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza - da zlo suzbije silom - Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca - red propovjednika - koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.
Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika.
Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.
