Glas Koncila, br. 13, USKRS 2002.

vjeronauk za odrasle

Liturgijski simbolički govor

Velika subota i vazmeno bdjenje

Sveto trodnevlje je prepuno kontrasta, suprotstavljenosti, tamnih kolorita koji su prožeti svijetlim točkama, kao što to na Veliku subotu pokazuje ogoljeli oltar i ozbiljnost suočena sa smrću te Psalam 23. koji govori o podizanju nadvratnika, kako bi ušao Kralj slave, što jasno upućuje na uskrsnuće. U starini, tijekom dana, Velika subota nije imala posebnu liturgiju. Bio je to dan strogoga posta i žalovanja. U njemu je sve razmatranje bilo usmjereno prema Kristovoj smrti te je i prvi dio vazmenoga bdjenja bio obilježen tugom. Samo se u slavlju sakramenata inicijacije, dakle poslije ponoći, žalovanje pretvorilo u radost.

Danas je nerazumljivo kako to da se do 1951. u rimskoj liturgiji moglo dogoditi to da se vazmeno bdjenje (»majka svih bdjenja«) slavilo u subotu ujutro, na štetu bogatoga simbolizma koji je sadržan u slavlju tijekom noći. Nadam se da se ove godine neće slaviti vazmena bdjenja u vrijeme kada nitko ne treba bdjeti, u vrijeme ranih večernjih sati, jer nema opravdanih razloga (osim ako ih se ne izmisli) da se anticipira to središnje slavlje kršćanske vjere. Vazmeno bdjenje, slično božićnoj polnoćki, zahtijeva primjereno vrijeme (oko ponoći) u kojemu progovara snaga dinamike kontrasta kojima je prožet obred. Još krajem 4. st. to je bdjenje trajalo čitavu noć, tako da na sâm dan Uskrsa nije bilo nikakve druge liturgije. Od 6. st. slavlja su se počela pomicati na vrijeme prije ponoći. Tri stoljeća kasnije primjećuje se tolika zastranjenost da se kao početak mise bdjenja spominje deveti čas (oko 15 sati), a to znači da su prvi dijelovi bdjenja započeli već oko podneva. U 14. st. uvjeti posta su olakšani; kanonsko je pravo dopuštalo slaviti deveti čas ujutro, a to se pravilo primijenilo i na vazmeno bdjenje. Tako se dogodilo da se bdjenje slavilo rano ujutro. U misalu iz 1570. taj oblik ne samo da je dopušten, već je propisan. Apsurd koji se, na žalost, ponegdje može vidjeti i danas leži u tome da se uskrsna svijeća s trostrukim usklikom »Svjetlo Kristovo« unosila u crkvu u trenutku kada su u crkvu prodirale sunčane zrake, brišući na taj način osjetljivost za antitezu svjetla i tame. Na to su u 20. st. reagirale neke biskupske konferencije, te je 1955. određeno da se bdjenje slavi u noći. U »Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru« (br. 21) piše: »Zato cjelokupno slavljenje ovoga svetog bdjenja valja obdržavati noću: ili će započeti nakon što padne noć ili će završiti prije zore nedjelje.«

Vazmeno je bdjenje dugo slavlje Božje riječi i molitve koja svoj vrhunac dosiže u euharistiji. Četiri jasno različita dijela ovoga slavlja upućuju na četiri naglaska. Lucernarij ili služba svjetla veže se uz judeo-kršćansku praksu paljenja svjetiljke uz blagoslovnu molitvu. Unoseći svijeću, upaljenu na novome ognju, u mračnu crkvu, evocira se Kristovo uskrsnuće. Svijeća je ognjeni stup koji je svijetlio Izraelu u njegovu prijelazu kao što pjeva vazmeni hvalospjev: »Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku...« Obred vazmenoga svjetla razvija se relativno kasno. Uz najstariji rimski običaj da se uskrsna svijeća pali na svjetlu koje se čuva od Velikoga petka, u 8. st. i nadalje, izvan Rima, svjetlo se uzima s nekoga drugog svjetla, vatre (poglavito u Galiji i Irskoj). U tim su krajevima poznati poganski obredi proljetnih vatara, vršeni radi plodnosti polja, a kršćanstvo je vjerojatno kristijaniziralo običaj donošenja novoga svjetla u kuću. Oko 10. st. obred paljenja vatre proširuje se posebnim blagoslovom. Uskrsna se svijeća, osim što se blagoslivlja, i ukrašava. Na svijeći je označen križ, tekuća godina te slova alfa i omega, kao znakovi početka i završetka. U početku je poznat samo blagoslovni znak križa nad svijećom, a od 12. st. križ se urezuje u nju zajedno sa spomenutim brojkama i slovima. Tada se u dekoraciju unose i zrna tamjana. U potpuno mračnu crkvu unosi se simbol Krista-svjetla, čiji su dionici i vjernici koji pale svoje svijeće. Vjernicima je zacijelo najdojmljiviji hvalospjev uskrsnoj svijeći (nazvan »Exultet« prema početnoj riječi). Od 5. do 10. st. postoji više tekstova (pisali su ih sv. Ambrozije, Enodije iz Pavije, neki galski pisci), a najrašireniji je postao sadašnji tekst koji vuče podrijetlo iz Galije (»Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela...«), ali je pod snažnim utjecajem Ambrozijeva stila.

Slijedi liturgija Božje riječi. Ritmičnost čitanja i psalama na dojmljiv način zahvaća cjelovitost povijesti spasenja do Uskrsnuća. Bilo bi dobro uključiti sva predložena čitanja, ali _ ako se izabiru - nipošto se ne smije ispustiti čitanje o prijelazu izabranoga naroda preko Crvenoga mora, jer je u njemu sadržana slika Kristova prijelaza (pashe) iz smrti u život. Za vrijeme pjevanja Slave događa se svjetlosni »prasak«, praćen i zvučnim ekvivalentom zvonjave i svečanim pjevanjem uskrsnoga usklika »aleluja« koji je tijekom korizme bio dokinut. Neki taj poklik nazivaju i zaručničkom pjesmom vazmene noći. U tome prolomu svjetla i zvuka postiže se posebnost ozračja sakramentalnoga slavlja inicijacije u kojemu Crkva kao majka rađa novu djecu snagom Duha Svetoga. Ta je noć povlašteno i najizvrsnije vrijeme za slavlje inicijacije. Pri blagoslovu krsne vode svećenik jedanput ili triput uranja uskrsnu svijeću u vodu, uz molitvu da siđe Duh Sveti. U krsnome dijelu nalazi se i obnova krsnih obećanja, odricanje od zla i ispovijed vjere. Taj dio kasnije nadopunjuje škropljenje blagoslovljenom vodom uz krsnu pjesmu. Taj dio bdjenja završava molitvom vjernika. Zatim se preporučuje da odrasli novokrštenici za pripremu darova na oltar donesu kruh i vino. Čitava euharistija bdjenja sadrži: posebnost navještaja Gospodinove smrti, radosno slavljenje uskrsnuća i iščekivanje njegova drugog dolaska.

U liturgijskome su kontekstu poznati i blagoslovi koji potječu iz srednjega vijeka. Od 8. st. blagoslovi se razvijaju na galsko-franačkome području i odnose se na hranu. To se doduše događa na samu Nedjelju uskrsnuća, ali neki izvori govore i o blagoslovu u noći bdjenja. Najstariji poznati blagoslov veže se uz med i mlijeko, te izgleda da je blagoslov i ostale hrane odražavao ideju zemlje obećanja »u kojoj teče med i mlijeko«. Vazmeni govor stapa ljudska iskustva u životni sok izričaja čežnje za istinom koja je sposobna pomaknuti grobni kamen. Vazam se hrani tamom, ali živi od svjetla.

Ivan Šaško

Vezano: