REDOVI U KATOLIČKOJ CRKVI

Pojava redovništva djelo je Duha Svetoga, koji Crkvu uvijek iznova vraća njezinim izvorima. Na izvorima se pak susrećemo s činjenicom da su učenici Isusovi, apostoli i neki drugi, ostavljali sve i slijedili Isusa učitelja i propovjednika. Nakon njegove smrti stvorili su jezgru autentičnog kršćanskog zajedništva s idealnim svjedočanstvom da su 'jedne misli i jednoga srca'. Tako su i mnogi ljudi kroz povijest nastojali živjeti u Pismima posvjedočeni uzor: ostaviti svijet i sve njegove čari te nasljedovati Krista siromašnog, tj. nevezanog za ovozemaljska dobra, poslušnog, što znači Krista koji se pokorava volji svoga nebeskog Oca, i čistog, a to znači odricanje od vlastite obitelji. Takve pojedince nalazimo najprije među već spominjanim pustinjacima na Istoku. Kad im je broj porastao, osjetili su potrebu da se udružuju. Tako udruženi pustinjaci zvali su se cenobiti, a obilježavaju razdoblje od 3. do 5. stoljeća. U četvrtom stoljeću za cenobite sv. Bazilije piše prva pravila pa tako nastaju i prve redovničke - monaške zajednice. Na Zapadu je to učinio sv. Benedikt.

Redovi

Redovnici - koji žive po pravilu - regulares - je kolektivno ime za muške i ženske osobe koje su položile tri zavjeta: siromaštva, poslušnosti i čistoće, te žive zajedničkim životom. Redovito nose naziv po svom osnivaču, o kojem ovisi svrha, red i stil življenja. Na Istoku redovnici (monasi) žive i danas po pravilu sv. Bazilija iz 4. st. Na Zapadu se pak javlja niz novih redovničkih pokreta (redova), a javljaju se uvijek na raspadu jednog društvenog ili kulturnog sustava kao reakcija na postojeće stanje u samom redovništvu ili u društvu i kao traženje novih rješenja. Tako u 11. st. nastaju reformatorski pokreti unutar benediktinskog reda - kartuzijanci 1084, cisterciti 1098., kasnije još jednom reformirani kao trapisti 1663. U 12. st. nastaje nekoliko redova na osnovu pravila sv. Augustina i niz križarskih redova kojima je bio cilj oslobođenje Svete zemlje od Arapa: hospitalci - ivanovci, templari, teutonski vitezovi, koji su kasnije sumirani u više simbolični Malteški red. U 13. st. nastaje nekoliko tzv. prosjačkih redova (ispravniji im je naziv propovjednički, jer im je to bila prvotna namjena), koji se uključuju u život novoformiranih gradova u Evropi i tako tvore prekretnicu od pustinjačkog na društveni život redovnika - franjevci 1208., dominikanci 1215., karmeličani 1210., augustinski eremiti 1256. U 16. st. nastaju Isusovci 1540., teatinci 1524., barnabiti 1530. U 18. st. nastaje nekoliko karitativno-prosvjetnih redova: pasionisti 1741., redemptoristi 1732., oratorijanci, lazaristi. U 19. st. nastaju salezijanci. Sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: monasi (eremiti, pustinjaci), koji žive odvojeni jedni od drugih i od društva, i cenobiti (samostanci) koji žive zajedno i prisutni su u društvu. No granice između jednih i drugih teško je povući. Vanjski znak njihova prepoznavanja i razlikovanja jest odjeća.

FRANJEVCI lat. Ordo fratrum minorum, krat. OFM - Godine 1209. sv. Franjo Asiški osniva Red Manje Braće (OFM). Da bi ostali vjerni idealu Utjemeljitelja, franjevci kroz stoljeća pokreću mnoge obnove. Tako su se oblikovale tri različite redovničke obitelji, svaka s vlastitim generalnim poglavarima i vlastitim strukturama: Red Manje Braće (OFM), Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv) i Red Manje Braće Kapucina (OFMCap). Članovi tih triju obitelji su sinovi sv. Franje i baštinici njegove duhovnosti.
Utjemeljitelj u Pravilu ovako naznačuje karizmu Reda: "Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći." (PPr 1,1) Svoj braći preporuča da razvijaju apostolsku djelatnost među Kristovim vjernicima kao i među onima koji ga još ne poznaju. Evanđelje je temelj i norma cijeloga franjevačkoga redovničkoga života.
Obitelji Prvoga reda sv. Franje imaju kontemplativno-apostolsku značajku, a to znači da duboko sjedinjuju molitveni život s pastoralnom djelatnošću i evangelizacijom. U apostolatu se služe modernim sredstvima kao što su tisak, radio, TV i film.
Sljedbenici sv. Franje prisutni su u svim djelovima svijeta i svugdje su imali vrlo važnu ulogu u evangelizaciji i prosvjećivanju naroda. Osnivači su i profesori na najstarijim univerzitetima svijeta, a i danas daju svoj doprinos znanosti i kulturi svijeta.

BENEDIKTINCI lat. Ordo sancti Benedicti, krat. OSB, - red svetog Benedikta. Najstariji samostanski red u zapadnoj Crkvi, koji je osnovao sv. Benedikt iz Nursije 528. g. u Monte Cassinu, odakle se ubrzo raširio po svoj Evropi. Uz tri uobičajena zavjeta imaju i četvrti, stabilitas loci - stalnost mjesta, tj. da će sav život živjeti u jednom samostanu. Geslo im je 'Ora et labora' - moli i radi, čime je sveti Benedikt htio od lutajućih pustinjaka stvoriti aktivne članove društva. Njihovi se samostani zovu opatije, na čelu koje stoji opat, a svaka je opatija samostalna.

Zbog iznimne uloge koju su imali u duhovnoj i kulturnoj povijesti starog kontinenta, njihov je osnivač službeno proglašen patronom Europe. U Hrvatskoj su se benediktinci pojavili polovicom 9. stoljeća, moguće i prije. Hrvatska je opća, a osobito kulturna povijest nezamisliva bez njihova udjela. Benediktinci su primjerice ispisali najvredniji od starih glagoljskih spomenika, Baščansku ploču, a bez njihovih zapisa ne bi bilo moguće ni pisanje najstarije hrvatske povijesti.

CISTERCITI lat. ordo cisterciensis - red što ga je reformiranjem benediktinaca 1098. g. osnovao sv. Robert u mjestu Citeaux u Francuskoj, a kasnije reorganizirao sv. Bernard iz Clairvauxa. Odijelo im je bijele boje a sastoji se od dugačkog habita, škapulara, kukuljice i plašta.

DOMINIKANCI lat. ordo praedicatorum, krat. OP - red propovjednika. Osnovao ga je 1215., nakon nekoliko godina propovjedničkog djelovanja, sv. Dominik sa svrhom suzbijanja gnostičko-manihejskih hereza, u trenutku kada je papa Inocent III., sazvavši IV. Lateranski koncil, pozivao ljude sposobne na apostolsko propovijedanje. Monaški je zajednički život zamišljen na temelju regule sv. Augustina. Prvi samostan osnovan je u Prouilleu u biskupiji Toulouse. Ubrzo se raširio po cijeloj Evropi. Propovijed označava službu, ali istodobno i ponudu Riječi Božje svakome čovjeku. Time se ponajprije misli na dijalog, na diskusiju, na informacije o vjeri, na razgovor. Za Dominika razgovor nipošto nije značio nametanje vlastitog mišljenja. On je razgovor shvaćao kao umijeće slušanja sugovornika i njegove istine kako bi naknadno priopćio svoje vlastito mišljenje, s ciljem dolaska do zajedničke istine. Sukladno tome i život dominikanaca jest neprestani dijalog s ljudima - kako s vjernicima, tako i s nevjernicima, a polje njihovog rada jest posvuda gdje je s ljudima moguće voditi dijalog.
Osim osnovnog muškog reda, postoji ženski (drugi) te treći red.
Odijelo im je bijele boje a sastoji se od dugačkog habita, škapulara i kukuljice, te plašta preko svega.

ISUSOVCI lat. Societas Jesu - Družba Isusova, krat. SJ. Osnovao ih je 1540.g. u Španjolskoj Ignacije Loyola. Osim tri uobičajena zavjeta polažu i četvrti: da će, ako ih crkveni poglavari pošalju, ići u misije. Odigrali su veliku ulogu kao protuteža reformaciji. Geslo im je 'Sve na veću slavu Božju'. Godine 1773. na brojne pritiske, papa Klement XIV ih ukida, a 1858., red je opet obnovljen. Odijelo im je crne boje, a sastoji se od talara i široka tkanog pojasa kome sprijeda vise dvije jednako široke vrpce.

IVANOVCI lat. Johannites. Viteški red nastao u Jeruzalemu 1120.g. a svrha mu je bila dvoriti bolesnike. Ime je dobio po prvom samostanu u Jeruzalemu kraj crkve sv. Ivana Krstitelja. Imao je tri vrste članova - oružane borce, bolničare i svećenike. Odjeća im je bila oklop ili redovnička halja, a preko nje crni plašt s bijelim križem na leđima.

KARMELIĆANI lat. ordo carmelitarum discalceatorum, krat. OCD, - red bosonogih karmelićana. Red koji prema tradiciji vuče podrijetlo od Ilije proroka. Prvi samostan karmelićana osnovao je križar Bertold iz Kalabrije na brdu Karmelu u Palestini 1150. godine, po čemu su i dobili ime. Na to su se brdo još od vremena proroka Izaije (8. st. prije Krista) ljudi povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Zato se u određenom smislu može govoriti i o "starozavjetnim karmelićanima". I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh - s jedne strane Ilijinu gorljivu djelatnost: "Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama" (ovo se Ilijino geslo i danas nalazi u grbu karmelićana: "Zelo zelatus sum pro domino deo exercituum" (usp. 1 Kr 19, 10) i s druge strane njegovu neposrednu, konkretnu povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, njegovo "stajanje pred živim Bogom" koje ga na brdu Karmelu dovodi do osobnog iskustva Boga (usp. 1 Kr 17, 1).
Prvo pravilo ta red karmelićana (ordo carmelitarium - Ocarm) sastavio je jeruzalemski patrijarh Albert 1209. a službeno ga je prihvatiuo i odobrio papa Honorije III. 1222. godine. Pred saracenima bježe na zapad, gdje se osobito šire u Francuskoj i Engleskoj i prilagođuju europskom stilu redovnikog života (postaju "prosjački red" poput franjevaca i dominikanaca, ublažuju prvotnu, uvelike pustinjačku disciplinu). Nakon krize u XVI stoljeću sv. Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska provode veliku reformu u kojoj žele povratak k izvornom stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti i aktivnosti, koja je urodila novim procvatom reda, odnosno nastaje nova grana obnovljenog Karmela koja se zbog intenzivnije molitvene discipline naziva Red bosonogih karmelićana. Postoji muški i ženski ogranak reda. U Hrvatskoj najpoznatiji je samostan u Remetama u Zagrebu, osnovan na poziv blaženog kardinala Alojzija Stepinca 1960., koji se od tada brine za svetište Gospe Remetske. U sklopu KBF-a u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost. Daljnji su samostani u Splitu i Krku.
Odijelo im je smeđe boje, a sastoji se od habita, škapulara i kukuljice te bijelog plašta preko svega.

KARTUZIJANCI lat. ordo cartusiensis, krat. OC. Red što ga je na temelju regule sv. Benedikta u tihim alpskim predjelima sjeverno od Grenoblea osnovao sv. Bruno 1084. godine., a svrha mu je bila da se povlačenjem iz vreve društva u samoću redovnici posvete kontemplaciji i duhovnom savršenstvu. Red se osobito raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji. Žive u odijeljenim kućicama povezanima dugačkim hodnicima, a sastaju se samo na molitvu. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice.

PAVLINI lat. paulini. Početkom 13.st. na području današnje Mađarske i Hrvatske živjele su poveće skupine pustinjaka, bez zajedničkog života i pravila. Nakon vizije mnogo malih baklji koje se spajaju u veliki plamen, bl. Euzebije Ostrogonski, kanonik svetoga života, odluči uz dozvolu svoga biskupa, spojiti te skupine i pojedince u organiziranu monašku zajednicu. Zajedno sa svojim prvim sljedbenicima Benediktom i Andrijom gradi samostane sv. Križa na gori Piliš i sv. Jakova na gori Patach, te novoosnovanoj redovničkoj obitelji daje ime Pustinjaci Sv. Križa. S vremenom, kako je Red rastao i dobio potvrdu, monasi za svoga glavnog zaštitnika izabiru sv. Pavla Pustinjaka (Tebaida, Egipat). Nosili su odijelo bijelo-sive boje. Bl. Euzebije umire 1270., ostavljajući za sobom mnoge samostane u kojima se gajila molitva, šutnja, pokora i odricanje. Već od samih početaka pavlini iskazuju posebno štovanje Majci Božjoj, a prvo svetište Njoj posvećeno sagradili su u Remetama kraj Zagreba. Red ima vrlo burnu i zanimljivu povijest, a posebno je aktivan i raširen u Hrvatskoj.

SALEZIJANCI Osnovao ih je don Ivan Bosco, rodom iz mjesta Becchi (Torino). 1841., kada je postao svećenik osnovao je 'oratorij' u Torinu. Inicijativa nije bila nova po obliku ali jest po sadržaju. Tu je okupljao siromašne i napuštene dječake, osnivao za njih škole i zanatske radionice. Podizao je zavode i pozivne škole u kojima su se budući 'dobri kršćani i pošteni građani' spremali za život. S nekoliko dobrovoljaca odgajanika stvorio je jezgru po kojoj će 1859. zaživjeti nova Družba Svetog Franje Saleškog ili Salezijanci. Družba će nastaviti njegovo djelo u duhu koji je za tadašnja poimanja bio uistinu revolucionaran, a sastojao se u preventivnom sustavu kao odgojnoj mjeri. Odgajati mlade pomoću vjere, razumno i s ljubavlju tako da oni osjete da ih odgajatelj voli, geslo je s kojim i danas preko 17000 duhovnih sinova sv. Ivana Bosca odgaja generacije mladih širom svijeta.

ŽENSKI REDOVI

Uz muške redove gotovo posvuda su nastajale i ženske redovničke zajednice. One su u početku bile kontemplativnog karaktera, kao benediktinke ili klarise, a kasnije su sve više ulazile u aktivni apostolat kao milosrdnice ili kćeri Božje ljubavi.

Kontemplativni redovi

Klarise ili siromašne gospođe, kako ih je nazvala utjemeljiteljica sv. Klara iz Asiza (1193-1253) su redovnice koje se strogo posvećuju pokorničkom životu, gajeći poput sv. Franje evanđeosko siromaštvo. Nastale su kada se sv. Klara, prema savjetu sv. Franje Asiškog, povukla u San Damiano i tamo uskoro bila okružena brojnim gospođama koje su bile privučene svetošću njezina života. Dok je osobno predvodila zajednicu, sv. Klara je sama predstavljala pravilo zajednice, čija je glavna odrednica bilo apsolutno siromaštvo. Nekoliko dana prije smrti uputila je sestrama pisano pravilo koje je potvrdio papa Inocent IV. Ono je zapravo prilagodba Franjevačkog pravila za potrebe Drugog reda. Najvažnija odrednica tog pravila jest da sestre ne mogu posjedovati nikakvu imovinu, niti pojedinačno niti kao zajednica. Red se naglo proširio Europom.
Dnevni je život siromašnih klarisa zauzet radom i molitvom. To je život žrtve i kontemplacije. Habit im je široka halja od sive čupave vune; pojasnica je od lanene špage, široka oko centimetar i pol s četiri čvora koji predstavljaju četiri zavjeta; sandale su platnene.

Bosonoge Karmelićanke, osnovao ih je Ivan od Karmela 1451.g. u Sorethu. Za razliku od muške grane, ženska grana živi u strogoj klauzuri. Redovnice su organizirane u daljnje ogranke, npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova ili Karmelićanke od milosrđa. Prvi ženski klauzurni Karmel u Hrvatskoj kanonski je utemeljen 1939. u Brezovici na poziv blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Sestre potom oblikuju dalje zajednice u Kloštar Ivaniću i Šarengradu.

Aktivni redovi

Dominikanke je u 13. stoljeću utemeljio sv. Dominik. Zanimljivo je da je prvo osnovao žensku zajednicu koja je molitvom i žrtvom zazivala Božji blagoslov na braću propovjednike. Prva takva zajednica osnovana je u Prouille-u, u južnoj Francuskoj, 1206. godine. Danas se sestre bave glazbom, vođenjem kućanstva, radom u domovima za stare i nemoćne, odgojem djece u dječjim vrtićima u vlastitim prostorima te katehizacijom u školama i crkvama.
Matična kuća Kongregacije sestara dominikanki Svetih Anđela Čuvara u Hrvatskoj jest u Korčuli.

Sestre milosrdnice, osnovali su 1633. g. sv. Vinko Paulski i Lujza de Marillac. Glavna im je zadaća njegovati bolesnike, starce i napuštenu djecu, a djeluju i odgojno-prosvjetnim radom u školama. Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 1845. kada je na poziv biskupa Jurja Haulika iz Austrije stiglo u Zagreb šest "bijelih sestara". Već 1846. godine u krilu svog samostana sestre su otvorile malu bolnicu za žene, iz čega je kasnije nastala velika bolnica u Vinogradskoj. Sestre milosrdnice brinu se i o kućanstvima, te o izradi crkvenog liturgijskog ruha. Danas su u Hrvatskoj organizirane u tri provincije: Zagrebačku Bezgrešnog začeća, Riječku Majke dobrog savjeta i Splitsku Navještenja Gospodinova.

Klanjateljice krvi Kristove utemeljila je 1834. blažena Marija De Mattias u vrijeme kada se u Rimu rađa pokret Krvi Kristove. Cilj zajednice bio je trajno se u životu i radu klanjati raspetom i uskrslom Kristu i na taj način sudjelovati u Njegovom djelu otkupljenja. Prve Klanjateljice Krvi Kristove došle su u naše krajeve iz Austrije 7. listopada 1879. na poziv trapista Franza Pfanera, priora samostanu "Marija Zvijezda". One su u blizini Banja Luke počele razvijati svoju prosvjetnu i karitativnu djelatnost. Apostolsko djelovanje provincije, koje je u prvih 65 godina imalo gotovo isključivo pedagoško obilježje, poprimilo je nakon II. svjetskog rata novi oblik. Sestre počinju raditi u župama, bolnicama, staračkim domovima, vrtićima. Od samog su početka Klanjateljice osim škole u svom apostolatu posvećivale veliku pažnju djevojkama i udanim ženama.

Školske sestre franjevke Krista Kralja, koje djeluju u našoj župi, iz Bosansko-hrvatske su provincije Prečistog Srca Marijina, osnovane 1942. godine u iznimno teškim ratnim okolnostima. Glavna kolijevka novicijata u Hrvatskoj je u Kloštru Ivaniću, a provincijsko je sjedište u Sarajevu. Šezdesetih godina, osobito nakon Koncila, sestre se počinju osposobljavati za katehizaciju i za vođenje crkvenog pjevanja, koje preuzimaju postupno po župama i samostanima u kojima su do tada djelovale. Ubrzo odlaze u Njemačku i Austriju, u sjemeništa, u staračke domove, u hrvatske katoličke misije, kako bi svećenicima pomogle u pastoralnom i karitativnom radu, a i zaradile za svakodnevni život, izobrazbu, gradnju novih kuća, prijeko potrebnih za život i rad.

Kod ženskih redova je karakterističan veliki broj kongregacija koje su uglavnom i pretežno orijentirane na katehizaciju, pomoć bolesnima i potrebitima uz velika osobna žrtvovanja. Opširnije o ženskim redovima u Hrvatskoj možete pronaći na stranicama Hrvatskih redovnica.

Redovi u Katoličkoj Crkvi nisu izraz sukoba mišljenja već naprotiv, oni su u Crkvi ljepota u raznolikosti, kao što je ljepota livade u šarenilu poljskoga cvijeća.