Glas Koncila, broj: 9 (1549), 29.2.2004.

KORIZMENA PORUKA PAPE IVANA PAVLA II.

Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima

  Dojmljivim obredom posipanja pepelom započinje sveto vrijeme korizme, kroz koju liturgija iznova poziva vjernike na korjenito obraćenje, pouzdajući se u božansko milosrđe.

Ovogodišnja tema - »Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima« (Mt 18, 5) - pruža mogućnost da se promisli o uvjetima u kojima žive djeca, koju i danas Isus poziva k sebi te ih označuje kao primjer onima koji žele postati njegovi učenici. Isusove riječi predstavljaju poticaj da se ispita kako se odnosimo prema djeci u našim obiteljima, u građanskom društvu i u Crkvi. No, one su i poticaj da ponovno otkrijemo jednostavnost i povjerenje što ih vjernik mora gajiti, nasljedujući Sina Božjega koji je dijelio sudbinu malenih i siromašnih. U tom je smislu sv. Klara voljela govoriti da je On, »koji je bio položen u jasle, živio siromašan na zemlji i gol ostao na križu« (Oporuka, Fonti Francescane, br. 2841).

Dijete postaje rječita slika učenika Gospodnjeg

Isus je izuzetno ljubio djecu »zbog njihove jednostavnosti i životne radosti, njihove spontanosti i njihove vjere pune čuđenja« (Angelus od 18. prosinca 1994). On, stoga, želi da zajednica za njih raširi ruke i srce kao za Njega samoga: »Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima« (Mt 18, 5). Djeci Isus pridružuje »najmanju braću«, to jest bijedne, potrebne, gladne i žedne, strance, gole, bolesne, one u zatvorima. Prihvatiti ih i ljubiti ih ili se prema njima odnositi ravnodušno i s odbacivanjem, to znači isti takav stav namijeniti i Isusu, jer upravo se u njima On na osobit način uprisutnjuje.
Evanđelje opisuje Isusovo djetinjstvo u siromašnoj nazaretskoj kući gdje, podložan svojim roditeljima, »napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi« (Lk 2, 52). Učinivši se djetetom, On je htio podijeliti ljudsko iskustvo. »Sam sebe oplijeni« - piše apostol Pavao - »uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 7-8). Kada je kao dvanaestogodišnjak ostao u jeruzalemskom hramu, zabrinutim roditeljima koji su ga tražili on je kazao: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Zapravo, sve je njegovo življenje bilo označeno pouzdanim i sinovskim predanjem nebeskome Ocu. »Jelo je moje« - govorio je - »vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4, 34).
U godinama svoga javnoga života, više je puta ponovio da će oni koji će se znati suobličiti djeci ući u Kraljevstvo nebesko (usp. Mt 18, 3; Mk 10, 15; Lk 18, 17; Iv 3, 3). U njegovim riječima dijete postaje rječita slika učenika pozvanoga da nasljeduje božanskoga Učitelja u djetinjoj poučljivosti: »Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom« (Mt 18, 4). »Poniziti se« i postati malen te »primiti« malene: to su dva vida jedne jedine pouke što je Spasitelj ponavlja svojim učenicima i u ovom našem vremenu. Samo tko se učini »malenim« u stanju je s ljubavlju prihvatiti najmanju braću.

Posvetimo veću brigu djeci

Mnogi su vjernici koji nastoje vjerno slijediti ove Gospodinove pouke. Želim se ovdje sjetiti roditelja koji se ne boje preuzeti na se brigu za brojnu obitelj, majki i očeva koji, umjesto da na prvo mjesto stave profesionalni uspjeh i karijeru, vode brigu o tome da djeci prenesu ljudske i religiozne vrijednosti koje životu daju pravi smisao. Sa zahvalnim divljenjem mislim na one koji se brinu o odgoju djece s teškoćama u razvoju, te olakšavaju njihove patnje i patnje njihovih obitelji prouzrokovane sukobima i nasiljem, nedostatkom hrane i vode, prisilnim izbjeglištvom i tolikim oblicima nepravde prisutnima u svijetu. Uz toliku velikodušnost valja, međutim, primijetiti i egoizam onih koji ne »primaju« djecu. Ima malenih koji su duboko ranjeni nasiljem odraslih: seksualno zlostavljanje, upućivanje na prostituiranje, uključivanje u dostavljanje i uporabu droge; djeca prisiljena na rad ili unovačena za ratovanje; nevina djeca zauvijek označena raspadom obitelji; malena djeca pogođena sramotnom trgovinom tjelesnih organa i trgovinom ljudi. I što reći o tragediji AIDS-a s njezinim uništavajućim posljedicama za Afriku? Govori se već o milijunima osoba pogođenih tim zlom, a mnoge od njih zaražene su već od rođenja. Čovječanstvo ne može zatvoriti oči pred tako zabrinjavajućom dramom!
Kakvo su zlo učinila ova djeca da su zaslužila toliku patnju? S ljudske točke gledišta nije lako, dapače, možda je i nemoguće odgovoriti na to uznemirujuće pitanje. Samo nam vjera pomaže da prodremo u tako duboki ponor boli. Postavši »poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8), Isus je na se preuzeo ljudsku patnju i prosvijetlio je sjajnim svjetlom uskrsnuća. Svojom je smrću zauvijek pobijedio smrt. U korizmi se pripremamo za ponovno proživljavanje uskrsnoga otajstva koje svijetli nadom kroz čitavo naše življenje, pa i u teškim i bolnim trenucima. Veliki tjedan pred nas će staviti to otajstvo spasenja kroz dojmljive obrede vazmenoga trodnevlja. Draga braćo i sestre, s pouzdanjem započnimo ovaj korizmeni put pokrenuti još dubljom molitvom, pokorom i pažnjom za potrebne. Neka korizma osobito bude zgodna prilika da posvetimo veću brigu djeci, u njihovu obiteljskom i društvenom okruženju: ona su budućnost čovječanstva.
Mi se, jednostavnošću svojstvenom djeci, okrećemo Bogu zazivajući ga, kako nas je to Isus poučio, »Abba«, Oče, u molitvi »Oče naš». Oče naš! Često kroz korizmu ponavljajmo ovu molitvu, ponavljajmo je nutarnjim zanosom. Nazivajući Boga svojim Ocem, shvatit ćemo da smo njegova djeca i osjetit ćemo se međusobno braćom. Na taj ćemo način lakše otvoriti srce malenima, u skladu s Isusovim pozivom: »Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima« (Mt 18, 5). S tim željama, zagovorom Marije, Majke Božje Riječi koja je postala čovjekom i Majke čitavoga čovječanstva, na sve zazivam Božji blagoslov. (IKA)

naslovnica weba