PRIČA O NAŠEM HRVATSKOM BOŽIĆU

D

ošašće, razdoblje, koje je na početku običajnog kruga i predhodi Božiću. Prema kršćanskoj vjeri ovo predbožićno doba je vrijeme duhovne pripreme za dolazak Spasitelja. Ovakav način iščekivanja duboko se ukorijenilo u hrvatskoj narodnoj tradiciji, a osobito se ogleda u molitvi, odricanju od hrane ili postu, činjenju dobrih dijela i odlascima na mise zornice.
       Posebno lijepi ugođaj bio je za ponekad dugotrajna pješačenja, često po ledu i snijegu, zorničara koji su uz nošenje baklji ili luči, te lampaša u kolonama, prebirući zrnca krunice, uz napjeve ovog predbožićnog doba, išli prema kapelicama ili crkvama na prvu jutarnju misu. Svjetlošću koju su nosili ovi ranoranioci, simbolički se razgonio mrak, koji često u narodu označava svakojako zlo i nedaće.
       Pojava adventskih vijenaca i četiriju svijeća, koje simboliziraju četiri nedjelje Došašća, u našim krajevima zabilježena je polovinom stoljeća kao utjecaj europske civilizacije i protestantizma. Ta privlačnost ostala je prihvaćena, pa se tako danas masovno primjenjuje u ukrašavanju crkvi i domova.
       Od dana Svete Katarine (25.11.) započinjale su svakodnevne pripreme u obiteljskom krugu, dok je prva adventska nedjelja slijedila odmah nakon toga dana.

OBIČAJ DARIVANJA
Pripreme za veliki blagdan počinju običaji-ma darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mali-šane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicio-nalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

       Barbara

       Obilježavanje Svete Barbare (4.12.) ranokršćanske mučenice, u narodu je povezano značajno sijanje pšenice ili raži. Time se pridavala posebna pozornost i važno mjesto u običajima, te postavljanju na božićnom stolu ili ispod okićene božićne smreke. Izniklim zelenilom se u narodnim objašnjenjima pokušalo prizvati obilje u idućoj godini.
       Sveta Barbara je zaštitnica pogibeljnih zanimanja vatrogasaca, rudara i vojnika, a seljaci je prizivaju i utječu se pod njezinu zaštitu za nevremena ili protiv groma. Kršćanska tradicija ju poznaje i kao zaštitnicu dobre smrti, a uvrštena je medu četrnaest svetaca - pomoćnika u nevoljama.
       Prvi čestitari (grupa muškaraca) predbožićnog razdoblja pojavljuje se upravo na njen dan, a nazivaju se barbarašima (okolica Zagreba) ili bajačima (okolica Čakovca). Njihov ulazak u kuću, kojoj izriču dobre želje, magijski priziva obilje i napredak.

       Nikola
       Dan Svetog Nikole, Mikule ili Nikolajze (6.12.), velikog sveca, biskupa iz maloazijskog grada Mire, slavi se u gotovo svim krajevima Hrvatske. O tome uvjerljivo svjedoče kapelice i crkve koje su mu posvećene. Uz ovog sveca vezuju se brojne legende o dobročinstvima sirotinji i djeci. Hrvatska, kao dio građanskog europskog kulturnog kruga, obilježava taj dan kao dan darivanja djece. Evangeličko kršćanstvo poistovjećuje nadnevak Svetog Nikole uz Božić i, takoder, običaje darivanja. Pučka tradicija poznaje maskiranje i obilaske svetog Nikole i krampusa, koji noseći lance i šibe uz strašni izgled plaši grješne, posebno djecu. Nikola daruje dobre voćem i slatkišima.
       Postoji tradicija darivanja djece uz nevidljivog sveca koji darove ostavlja na prozoru u pripremljenim čizmicama ili čarapama uz pisamce s napisanim željama. Svetom Nikoli se utječu putnici i mornari, koji mu se pritom i zavjetuju o čemu su svedočanstva brojni skupocjeni votivni darovi u srebru i zlatu, darovani crkvama s njegovim imenom širom Dalmacije.

       Lucija
       Ulogu darivanja u našim južnim krajevima i otocima, tradicionalno je preuzela sveta Lucija (13.12.). Na njen su se dan darivala djecu voćem, slatkišima ili suhim smokvama ostavljenim u čarapama, pod jastukom ili papučama.
pšenica       Uz ovu sveticu, rimsku mučenicu iz Sirakuze na Siciliji, vezana je dvanaestodnevna priprema za Božić. U Konavlima pokraj Dubrovnika, postoji izreka - Sveta Luca drvarica, dvanaest dana do Božića.
       Taj dan je najkraći u godini, pa se uz njega vezuju brojne magijske radnje, poput one o izradi drvenog stolčića lucijskog stolčeka, čija izrada mora trajati punih dvanaest dana, a svrha mu je da se na polnoćki, isključivo s njega može ugledati i prepoznati koja je žena coprnica ili mora. Po sljedećim danima do Božića, gatala se prognoza vremena po mjesecima i idućoj godini. Pečenje posebne pogače bez masti, njeno darivanje ukućanima i blagu u zamišljenom zatvorenom magijskom krugu, koji je, vjerovalo se, osiguravao zdravlje, pokušavala se pribaviti potpuna zaštita u nevoljama, bolesti i raznoraznom zlu.

BOŽIĆNA PŠENICA
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodno-sti. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajedni-cama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti.

       U krajevima gdje se na Svetu Barbaru nije sijala pšenica to se običavalo za Svetu Luciju, a njeno sijanje i rast je pribavljao snagu i obilje kroz iduću godinu.
       U narodu se ova svetica smatrala zaštitnicom vida, pa su uz njen dan postojale zabrane tkanja, vezenja ili šivanja. Pučko etimologijsko značenje lux, lucere prevodi kao svjetlost, a značenje se veže uz nošenje žeravice i gatanje, te obilaske mladeži po kućama u kojima su obitavale djevojke. Njih su strašili osvjetljenim, izdubenim bundevama (s izrezanim licem). Gorjani u Slavoniji znaju za običaj luce u kojemu glavnu riječ ima muškarac maskiran u babu. On je uoči dana Svete Lucije obilazio kuće u kojima su ženska djeca i pitao da li eklaju - štrikaju i znaju li se Bogu moliti. "Ona" je nosila u starom loncu žeravicu, prijeteći onima koji to ne znaju. Po svjedočenju narodnih kazivača s početka stoljeća djeca su se bojala sudionika ovog običaja i dugo ga pamtila.
       Lik svete Lucije svojim vrlinama svijetli i u velikogoričkom kraju. Još u 16. stoljeću u Lukavcu podignuta je kapelica s njoj posvećenim oltarom i kipom svetice. Na tom mjestu su suci Plemenite općine turopoljske u mnogim teškim vremenima i pogibeljnim trenucima svoje povijesti tražilo svjetlo mudrosti u svojim odlukama. Na spomendan ove svetice birao se župan općine turopoljske, dok u novije vrijeme Dan svete Lucije se utvrduje kao dan Grada Velike Gorice.
       Od tog dana u hrvatskoj tradiciji postupno se izrađivao karakteristični nakit za kuću i božićnu smreku. Nekadašnji cimer ili kinč u sjeverozapadnoj Hrvatskoj - zelenilo (grane zimzelena ili smreke obješen na stropnu gredu) okićeno papirnatim ružicama i lančićima, orasima i lješnjacima, jabukama, božićnicama i licitarima izradivali su ukućani, odnosno odrasli koji su za to imali dara s djecom kojima je to predstavljalo veliku radost.

Faljen budi Jezuš Kristuš!
Na tom Mladom letu zdravi veseli...

       Nizom običaja adventskog razdoblja kretao se uobičajeni godišnji ciklus, a posebnost narodnih običaja dočaravao je badnji dan u kojemu su se događale mnogobrojne radnje pripreme za svetkovinu rodenja Spasitelja, po ukorijenjenoj kršćanskoj tradiciji, ili onoj starijoj pretkršćanskoj u kojoj se započinjalo Mlado ljeto.

Jaslice, ručno izrađene ili kartonske, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta nalazile samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st.

       Badnjak (24.12.) dolazi od staroslavenske riječi bodar ili badar što znači biti budan i po narodnom tumačenju bdjeti i iščekivati dolazak Spasitelja. Badnji dan, premda je od pokrštenja Hrvata poprimio kršćansku tradiciju, sačuvao je bogatstvo različitih magijskih vjerovanja, gatanja i predskazanja, što je baštinjeno iz pretkršćanskih tradicija praslavenskog i indoeuropskog kulturnog kruga. Znakovi Božića prepoznatljivi su u prisutnosti zelenila, slame i svijeće.
       Božićno žito posijano na Svetu Barbaru ili Luciju u narodu osigurava dobru ljetinu kroz iduću godinu. Prisutnosti zelenila na božićnom stolu ili pod smrekom pridaje se magijska oznaka plodnosti u doba kada je gotovo sve pod zemljom ili prekriveno snijegom, da bi utjecalo na buđenje i osiguravanje rasta i napretka u predstojećim mjesecima.
       Prema mišljenju dr. Belaja "božićno žito ili kulrni vrtići uklapaju se u seljački praznik nove godine koji je tijekom dugih vjekova počinjao na Božić... U stvari se pred očima sudionika novogodišnjih obreda kroz desetak dana odvija kultno sijanje, klijanje i rast osnovnog sredstva za prehranu, temelj ratareve egzistencije... Klijanje zrnja smisleno se uklapa u niz obreda kojima je svrha kultna obnova, renovatio, koja se postiže pričanjem mitova i ritualnim ponašanjem (oponašanjem) mitskog stuaranja, čina koji se doduše jednoč in illo tempore, no koji je potrebno uvijek nanovo ponavljati da se nebi prekinuo kontinuitet cikličkog kretanja života u svijetu. Sa srajališta te mitske misli posve je razumljivo danas zabilježeno vjerovanje, da će prisutnost proklijala zrnja na nekakav način pomoći pšenici koja je posijana u njivu."
Kinč na stropu, Čučerje       Zelenilo (bršljan, lovor) nalazi se na i kao ukras na panjevima badnjacima (jedan ili više, ovisno o dijelu Hrvatske) - komad debla hrasta ili bukve duljine l, 5 - 2 metra. Unošenje u kuću panjeva badnjaka zabilježeno je u dinarskim predjelima, u Dalmaciji i na otocima. Najstariji zapisi iz trinaestog stoljeća u ovom dogadaju paljenja panjeva badnjaka očuvani su u Statutu Dubrovačke republike.
       Specifičnost svakog dijela Hrvatske je priprema i pečenje božićnog kruha, kolača ili obrednih peciva. Slavenska tradicija pozna velike okrugle kruhove (badnjak, badnjača, letnica, ljetnica, božičnjak, žitnica, božična pogača, bravarica, navrtnjak, česnica...)
       Božićni kruh se običavao zamijesiti ujutro pred izlazak sunca, a pekao se na ognjištima ili krušnim pećima. Ispečen se stavljao na stol nakon obreda posipanja slame u znaku križa i postavljanja slamnatog vjenčića uz žitna zrnja, preko čega se prekrivalo svečanim stoljnjakom. U etnografskim zapisima širom Slavonije, Srijema i Dalmacije postojali su odredeni običaji lomljenja kruha ili kolača, u kojemu se nastojalo odlomiti što veći komad, da bi se po njemu gatalo o prirodu iduće godine.

S. Tomerlin: Pečenje kruha za Božić i Novu godinu


BLAGDANSKI POST I BOŽIĆNA VEČERA
Običaj je da se na Badnjak posti te da se noć provede u bdijenju do ponoći kada se odlazi na svečanu misu, a na sam Božić, 25. prosinca priprema se obilna i svečana večera. Na Badnji je dan do zvuka večernjih zvona trebalo završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i finoga peciva.

       Potvrda iz prošlosti o kruhovima i pecivima ovog tipa gotovo da i nema, izuzevši primjer koji treba posebno naglasiti, jer potječe iz petnaestog stoljeća. Višebojna minijatura glagoljskog misala kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića na početku mjeseca siječnja pokazuje dvije žene i muškarca koji drži veliki kruh, križa ga i dijeli. Nesumljivo da se radi o božićno - novogodišnjem kolaču.
       U bunjevačkim obiteljima naročita pozornost pridaje se svečanom božićnom kruhu božićnjaku koji je trebalo znati napraviti od tri izvaljane lepinje uz četverokraki križ, te figurice od tijesta koje prikazuju u svakom od polja par volova, ptice, domaće životinje, klasje, jasle, te Majku božju u narodnoj nošnji bunjevačke Hrvatice.
       Stočarska tradicija bosanskih i hercegovačkih Hrvata, te onih u zagorskoj Dalmaciji i Lici poznaje običaj darivanja blaga posebnom ispečenom pogačom sr(i)čica, navrtnjak, lomnica. Lomila se na osobit način: na glavi ili leđima ovce, ili je hvataju dvojica, pa razlomivši gataju po veličini komada o idućoj godini. Pastiri iz okolice Bihaća se i vinom napijaju, a prva i najdraža ovca dobiva osim kapljice vina, zagrljaj i poljubac uz izreku: kako se mi ljubimo, tako naše ovce ljubile svoje janjce... U siromašnim krajevima Like takoder su se spremali božićni kruhovi božićnica ili božićna pogača. Načinjena je od četiri kilograma brašna, ukrašena udubinama utisnute čaše u svježe tijesto u koju je nakon pečenja zataknuta svijeća. Pekla se pod velikom cripnjom (pekom) na otvorenom ognjištu.
       Uistinu nam ne treba potvrda o egzistencijalnoj važnosti kruha i njegovih suvrstica za život čovjeka. Kruh je oduvijek bio simbol skromnosti i mjere, na što nas podsjećaju mnoge narodne poslovice i uzrečice.
       Darivanje vode kruhom na Božić ili Novu godinu posebno je lijep običaj očuvan do današnjih dana na području sjeverozapadne (Gradečki Pavlovec, Žumberak) i sjeverne (Podravina, Medimurje, Slavonija) Hrvatske. Bacanjem jabuke, žita ili kruščića u vode izvora, bunara, rijeke ili potoka želi se udobrovoljiti, ugoditi duhovni svijet magičnih sila, koje su, prema narodnim vjerovanjima, obitavale ondje. Obično bi djevojka darivala vodu gatajući o budućem ženiku izgovarajući tekst:

"Zdenec koplenec,
ja tebi dara,
ti meni para.
Ja vidim do dna,
za mož sam godna... "

Sve do 1850. u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce, iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila
bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira
ili staklenim figurma ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenucima. Iako se običaj kićenja stabla javlja u Hrvata relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu.

       Unošenjem slame i njena prisutnost u predvečerju badnjeg dana važan je dio božićnih običaja. Središnji događaj unošenja božića (veliki kup slame, otave i djeteline vezan užetom) kojeg bi kućedomaćin svečano donio uz pozdrav - Faljen Isus i Marija, našto bi ukućani prigodno odgovorili, dodali mu u ruku svijeću, te ga ponudili vinom ili kruhom. Od toga bi on uzeo tri gutljaja i zalogaja, sjeo na slamu i počeo izgovarati želje:

       Daj nam Bog na ovo Novo leto sreću, zdravlje, mira i božjeg blagoslova. Daj nam Bog i cujzekov, telekov, i pajcekov, picekov, micekov i pesekov; grožđa, sena, deteline, otave, kruha, u šumi žira i božjega mira...

(Gradički Pavlovec, kod Vrbovca)

       Potom bi uzeo strugajnu ili gruaču (posudu načinjenu iz izdubenog komada drveta, a u njoj se gruhao kruh za pečenje) u kojoj se nalazi žitak (pšenica, kukuruz, raž, ječam, proso, heljda, grah, bundevine koštice i riža), jaje, mrkva, češnjak crveni luk i poriluk, kuhani špek, te posebni kruščić i posipao dijagonalno u križ. Nakon toga položio bi na stol brus, novac, četku i česalo za konje, ham i stepicu (stupa za maslac) ispod stola i prostro slamu pod stol. Tada bi odvezao uže i privezao ga za nogu koja je došla od istoka. Domaćica bi ga pitala: Kaj vežeš? Na to bi on odgovorio: Tatu ruke, vuku zube, lisici krampe, a jastrebu lampe i krampe!
       Na stol se stavljao i molitvenik i krunica, te donosila strugajna puna žitka. Djeca su se tada zabavljala na razastrtoj slami ispod stola, nakon čega je uslijedila posna večera uz molitve za sve ukućane i pokojnike. Propisana posna večera sastojala se u gotovo svim krajevima od ribljih jela, pouljenog graha, raznoraznih kaša skuhanih na slanoj vodi, krumpira, zelja, te suhog voća. Svaki dio Hrvatske ima specifični jelovnik, poput onog zabilježenog u Remetincu kod Zagreba (koščenka - juhe od bučinih koštica).

PONOĆKA
Iz svečano ukrašenog doma ukućani se spremaju na misu ponoćku. Pjevaju se prigodne pjesme (U to vrime godišća, Narodil nam se kralj nebeski, Radujte se narodi, Svim na zemlji itd). Ponoćka zauzima istaknuto mjesto u božićnim događanjima. To je misa koja privlači proročanskim sadržajem, radošću, obiteljskim prožimanjem. Crkve su u ovoj noći pune, vjerojatno kao nikada u godini. U svečanoj atmosferi čekanja Isusovog rođenja škrte riječi bogate su sadržajem. Srce je puno.

       Nakon unošenja slame slijedili su poslovi oko uredenja svetog kuta u kojemu su inače visjele svete slike. Na ladicu (vrsta škrinje u kojoj se čuvalo ruho ili žito) ili ormarić stavljalo se božićno drvce ili smreka okićena ružicama od kreppapira, jabukama božićnicama, obojenim orasima i lješnjacima, lančićima i zvjezdicama od papira ili pokojim licitarom i slatkišem. Stariji su postavljali uz pomoć djece i jaslice koje su nam pristigle posredstvom franjevaca. Po uzoru na njih posebno su se isticali vrsni pučki graditelji drvenih ili papirnatih jaslica (primjer jaslica izdjelan od drva iz Čučerja kod Zagreba očuvan je u Etnografskom muzeju u Zagrebu).
       Zanimljivi su ukrasi lusteri od ražene slame i graha kao specifičnost naivnih umjetnika okolice Zagreba, Karlovca, Vrbovca ili Podravine. Oni su bili obješeni na stropnu gredu samo u božićno doba.

B 

ožićna noć je prema vjerovanjima, puna prisutnih zlih sila koje treba umilostiviti. Stoga postoje određene radnje, poput puštanja mačka na tavan, prije nego bi netko od ukućana stupio onamo nogom, ili bacanje kamena u noć ispred kuće, kako bi ukućani krenuli na polnoćku. Magija zdravlja je prisutna u običaju polaganja dlanova na prozor koji je gledao na sjever, proricajući dobro zdravlje u idućoj godini (Gradečki Pavlovec).

BADNJAK
Ova je riječ izvedena iz slavenskog glagola bdjeti, a označava večer kada se bdije. Tijekom dana na Badnjak su svi ukućani zaposleni: ustaje se rano, uređuje se kuća, priprema se badnjak (drvo, panj) ili barem grančica, pale se svijeće, priprema se kolač, u kuću se unosi božićna slama. Stara je navada da se načine jaslice i taj je običaj u svijetu poznat više od 600 godina. Kićenje božićnog drvca podrijetlom je iz Njemačke, a u Hrvatsku dolazi iz Austrije sredinom 19.st.
Na Badnjak valja vratiti dugove i svi se moraju izmiriti. Navečer, istoga dana, su već svi poslovi završeni. Slavi se rođenje Isusovo i može početi badnja, nemrsna večera. Ona se najčešće sastoji od ribe (često bakalar) kao starokršćanskog jela, pouljenog graha, krumpira, salate ili sušenog voća. Tijekom večeri dovršava se kićenje drvca, pod koje se stavljaju jaslice i slama, pšenica, jabuke, orasi, lješnjaci, suhe smokve i drugo voće.

“Kinč” – ukras na stropu, jaslice, zeleno žito, jabuka, kruh, žitni vijenac, slama, jaram, bič, prostirka, torba ispod stola.       Božić je dan mira i spokoja na zemlji, pa se u skladu s takvim vjerovanjem i ponašalo u kući i selu. Obilja je bilo na božićnom stolu u raznovrsnosti jela, kolača, mesa i pića. Slično je bilo izražavanje želja koje su se prenosile medusobno unutar obiteljskog i prijateljskog kruga. Najsvečanije je bilo u crkvi gdje su se pjevale narodne popijevke, te u kući koja je taj dan okupljala sve ukućane i najbližu rodbinu. Nepisani običaji opisuju muškarca (položaj, polaznik) i muškaree čestitare (koledare, kolendare) koji bi dolazili u kuću na Božić ili drugi dan Božića uz izricanje dobrih želja ukućanima, sve uz magijske radnje, izreke za obilje, zdravlje i urod u idućoj godini.

D 

rugi dan Božića, Stjepandan ili Štefanje, slavio se naročito u onim kućama u kojim je bio
slavljenik tog imena. Okolica Zagreba pozna običaj čestitara i muzikaša koji su dolazili na taj dan, zbijajući šale pjevali prigodne popijevke:

Dobro jutro mili Stevo,
Daj nam stani, pa pogledaj ko je vani
Došli su ti kum i kuma, daj donesi flašu ruma,
Došli su ti muzikaši, uzmi metlu pa ih spraši.

Nakon njih domaćini bi ih počastili jelom i pićem kao na Božić.

N 

a treći dan nakon Božića, Ivandan ili Januševo, iznosila bi se božićna slama, te dio stavljao kokošima u gnijezda, a dio na voćke i trsje, sve sa željama za plodnost. U Čučerju bi ljudi govorili stavljajuči slamu na voćku: Ja slivice (jabučice i dr) darujem tebe, ti daruješ mene! Slamnati vijenac ispod božićnog stoljnjaka, žito, te pokupljene mrvice kruha ili kolača sa stola su plodonosni i ostavljaju se u ostavi, nose kokošima ili bacaju na njive. Ponegdje bi se krušne mrvice čuvale kao obrana od bolesti uha ili grlobolje, te se tako vjerovalo u ozdravljenje.

D 

an nevine dječice, Rodoševo ili Šibarjevo (28.12.) pamti se po momcima koji su obilazili kuće u kojima su bile djevojke, šibajući ih za zdravlje. Otkupljivale su se voćem, kolačima i pićem. Običaj se održao do današnjih dana, a šibaju se sva djeca (sjeverozapadna Hrvatska).

O 
d Božića do Tri kralja (6.1.) obilazili su sela zvezdari ili tri kralja. To su obično tri dječaka V od kojih je jedan nosio zvijezdu načinjenu od sita i papira uz pridodane ukrase. Ovaj običaj udomaćio se u Zvezdari, Podravske SesveteHrvatskom zagorju, Prigorju i Posavini. Na staru i Novu godinu bilo je svega obilja, kao na Božić. Navečer na Silvestrovo (31.12.) narod je običavao ići na misu zahvalnicu. Nova godina nije bogata običajima, ili se pak pojavljuju isti i slični običaji kao na Božić (kao na Božić postoji običaj darivanja vode, zdenca ili bunara jabukom s kinča ili umivanje lica. Ovo su radile djevojke, proricujući vrijeme udaje).
       S danom Tri kralja božićna priča bi se lagano privodila kraju, da bi se opet iduće godine nastavila, ponovila, često s u istom ili nešto drugčijom običajnom inačicom ilibi se znalo dogoditi da, nažalost, iščezne i nestane u noći ili snijegu. Ljudi su ove običaje čuvali, prenoseći je na mlade naraštaje iz godine na godinu. Veselili su im se i za njih živjeli gotovo cijelu godinu, s nadom da će im iduća biti bolja, plodonosnija i puna ostvarenih želja. Jedino tako smo opstali i u onim vremenima kada se činilo da nas više nikad neće biti. S ponosom na naše pretke i blago koje su nam ostavili u mnoštvu običaja božićnog razdobllja, živimo i danas na kraju drugog tisućljeća. Uz želju da će ovi običaji prikazani ovom prigodom etnografsko - edukativnom izložbom zaživjeti, čime ne bismo dopustili njihovo izumiranje.

Lucija Franić - Novak, dipl. etnologinja
(istaknuti umeci i ilustracije: uredništvo weba Sv. Križa)

Literatura i izvori:
Dr. Dunja Rihtman Auguštin: Knjiga o Božiću, Zagreb, 1995.