Glas Koncila, br. 31, 16. kolovoza 2002.
komentar
Što je otkrio susret mladih u Torontu?
Sedamnaesti svjetski dan mladih, održan od 23. do 28. srpnja u Torontu u Kanadi, nadmašio je i najoptimističnija očekivanja, a potvrdio je također da će Ivan Pavao II. ući u povijest kao papa koji je ostvario izuzetan, upravo karizmatičan odnos s mladima.
Još kratko pred početak Svjetskoga dana mladih u svjetskim medijima i u redovima organizatora tražilo se i iznosilo razloge zašto taj dan neće okupiti velika mnoštva mladih, pa se navodio strah od letenja nakon njujorškog 11. rujna, udaljenost Toronta i Kanade, sekulariziranost Kanade i sjevernoameričkog kontinenta, Papino zdravstveno stanje, posebno u kontekstu čestih napisa o tobožnjem odstupanju s papinske službe, i slično. Procjene su kretale od 200.000 do maksimalnih 300.000, a stvarno na vrhuncu Svjetskog dana mladih na euharistijskom slavlju s Papom sudjelovalo je 800.000 mladih! Taj broj mnoge je iznenadio, uključujući i kanadske vlasti koje su uskratom ulaznih viza, posebno mladima iz afričkih i drugih siromašnih zemalja, s jedne strane podcijenile važnost svjetskog susreta katoličke mladeži, a s druge strane štitile svoju zemlju od novih potencijalnih useljenika. Činjenica da se već na subotnom bdjenju okupilo oko 600.000 mladih, a sutradan još 200.000 više, otkriva da mnogi mladi znaju birati dobro i pozitivno i da ne nasjedaju baš tako lako onima koji ih žele svesti na potrošače i proizvođače. Torontsko mnoštvo mladih znak je da kršćanski ideali, usprkos bezbrojnim rafiniranim pokušajima potiskivanja, i danas svijetle i da su i danas jedini temelj zdravoga čovječanstva i svih ljudskih zajednica. No, to svjetsko događanje, u kojem su sudjelovali mladi iz 180 država, očito nije nimalo zanimljivo hrvatskim medijima, kako najmoćnijoj televiziji tako i dnevnom tisku, koji su to događanje u Torontu potpuno podcijenili, omalovažili i marginalizirali, a u Hrvatskoj je 88 posto deklariranih katolika. Poštuju li to urednici pravo na informaciju velike većine hrvatskih građana?
Činjenica je da danas na svijetu ne postoji osoba, institucija, ni sadržaj koji bi, poštujući u potpunosti slobodu izbora i odluke, okupio na jednome mjestu toliko mladih koliko ih je okupio Ivan Pavao II. na 17 dosadašnjih svjetskih dana mladih. Sam je Papa toga svjestan te je u Torontu otvoreno rekao da su ti svjetski susreti mladih, koji se održavaju na njegov poticaj od 1985, »Božji dar« koji je omogućio milijunima mladih ljudi da su se dali na put na kojem će moći postati bolji i zauzetiji svjedoci kršćanske vjere i vječnih nepromjenjivih vrijednosti. U svojim susretima s mladima Ivan Pavao II. nikada se nije dodvoravao mladima, nikada nije razvodnjavao istinu, evanđeosku poruku ili kršćanske etičke zahtjeve, a mladi ga nisu odbacili ni prezreli ni napustili, nego se oko njega upravo rado okupljaju. Dogodilo se to i na sjevernoameričkom kontinentu koji je po mnogo čemu najdalje otišao u sekularizmu, konzumizmu i hedonizmu. Nije li to divna nada za bolju budućnost?
Upravo je nevjerojatno da u ovo suvremeno doba, u kojem se u Katoličkoj Crkvi na različitim razinama otvoreno govori o krizi odnosa Crkve i mladih, o udaljavanju mladih iz župnih zajednica, Papa tako lako okuplja milijune mladih, s njima uspostavlja kontakt, otvoreno im govori vječne istine - i nailazi na oduševljeno prihvaćanje. Očito je to posebna karizma Ivana Pavla II, ali i znak da suvremeni mladi u papinskoj službi, kako je obnaša papa Wojtyla, i u Papinoj osobi otkrivaju vjerodostojni autoritet. Karizmu nitko ne može iznuditi ili svojim zauzimanjem steći, a vjerodostojnost je moguće postići, ali ne bez istinitosti, samozatajnog svjedočenja i učinkovite dobrote.
Fenomen izuzetne uzajamne komunikacije Pape i mladih potaknuo je posebno novinare na istraživanje, pa su u brojnim intervjuima otvoreno pitali mlade zašto Papu doživljavaju kao najveću megazvijezdu, zašto im teku suze radosnice kad su s Papom, zašto mu toliko vjeruju, a među odgovorima bio je najčešći da znaju da papa Wojtyla ima u mlade povjerenje, da ih vidi kao graditelje boljega svijeta. Mladi, prema njihovim svjedočenjima, Papu ne doživljavaju kao idola niti kao ideologa, nego kao onoga koji im prenosi istinitu poruku nade i ljubavi. Možda je ta sposobnost Ivana Pavla II. karizma, a možda je to nešto za što se Papa duhovno izgrađivao i za što se mogu osposobiti i pastoralni djelatnici na svim razinama crkvenoga života i djelovanja.
U svom obraćanju mladima Papa je progovorio o najbitnijem pitanju sadašnjega trenutka čovječanstva
koje je formulirao riječima: »Na kojim temeljima treba graditi novu povijesnu epohu?« Suvremenom
čovječanstvu ponuđena su dva modela: jedan je put neprijateljstva i mržnje koji simbolizira
teroristički napad na New York 11. rujna, a drugi je put kojim su krenuli za Kristom hodočasnici
Velikoga jubileja. Samo Isus Krist može biti temelj na kojem čovjek može izgraditi svoju budućnost,
istaknuo je Papa podsjećajući da se u 20. stoljeću često gradilo bez toga temelja, a rezultat
toga bila su nečovječna društva, jer tko Boga ignorira, ponižava čovjeka. S iskustvom tolikih
nepravda i patnja čovječanstvo treba novu civilizaciju slobode i mira - a takvu civilizaciju
mogu izgraditi, rekao je Papa, samo mladi. Takvim stavom Ivan Pavao II. izrekao je indirektno
kritiku sadašnjoj svjetskoj nasilnoj kampanji protiv terorizma koja, htjela to ili ne htjela,
postaje stvarno put neprijateljstva i mržnje. Nije li tragično za suvremeno čovječanstvo da
se jedina svjetska supersila, koja se dičila svojom demokracijom i promicanjem ljudskih prava,
u ovom povijesnom času po svojim službenim stavovima baš glede zaštite ljudskih prava našla
u društvu rijetkih preostalih komunističkih država kao što su Kina, Sjeverna Koreja i Kuba?
Vezano:
Sedamnaesti svjetski dan mladih u TORONTu: Mladi s Kristom za
mir i solidarnost (GK, 04.08.2002.)