Glas Koncila, br. 52, 30. prosinca 2001. Slobodno vrijeme mladih i poslanje Crkve U zapadnom civilizacijskom krugu, kojega smo i mi dio, pretežiti se dio ljudi uspijeva izboriti za slobodno vrijeme. No, nije isto izboriti se za svoje slobodno vrijeme i ispuniti ga. Osmisliti ga. Jer u čovjekovu životu nema vremena u kojem bi on bio lišen svoje odgovornosti, svoje upućenosti na druge. Kao što molitva nije nizanje ili gomilanje riječi, ni slobodno vrijeme nije nizanje, sabiranje ili grčevito čuvanje slobodnih trenutaka. Jer ni riječi ni trenuci sami po sebi nemaju nikakvo značenje. Oni svoju vrijednost stječu tek svojom posvećenošću onima drugima, onome Prvome. Izvan odnosa ništa u čovjekovu života nema vrijednosti. Slobodno vrijeme je povlašteno vrijeme čovjekova života u kojemu se on, bez egzistencijalnog grča, može opušteno i potpuno otvoriti onome što mu je u životu najdragocjenije. Onima koji su, u određenom smislu, njegov život. Slobodno vrijeme je vrijeme u kojemu je čovjek u prilici snažnije pronicati cjelovitost svoje osobnosti, dati joj puniji izraz. I ne samo zbog toga, govor o osmišljavanju njihova slobodnog vremena mnogima je neprihvatljiv. Ta pod slobodnim vremenom podrazumijeva se nešto najosobnije, najintimnije. Nešto u što nema pravo bilo tko zavirivati, kamoli tome se nametati. I, uistinu, onima koji umiju osmisliti, postojano osmišljavati svoje slobodno vrijeme, govor o tome nije ni potreban. Oni, pak, koji ne znaju što bi sa svojim slobodnim vremenom, govor o njegovu osmišljavanju je nepoželjan, moguće iz razloga što se ne umiju ili ne žele suočiti sa smislom svoga slobodnog vremena. Govor o osmišljavanju slobodnog vremena osobito je neprihvatljiv mladima. Oni ne žele da itko dira u ono što je samo njihovo. Oni takav govor lako doživljavaju kao iskaz nepovjerenja ili omalovažavanja odnosno kao nevješto prikrivenu namjeru sputavanja. Zbog toga je svaki govor o osmišljavanju slobodnog vremena vrlo osjetljiv. Nitko, naime, ne može osmisliti nečije slobodno vrijeme umjesto njega. Svatko je sam subjekt svoga slobodnog vremena. Onoga trenutka kada netko postane objekt svoga slobodnog vremena, njegovo je vrijeme lišeno slobode. Ono što je u osmišljavanju slobodnog vremena moguće učiniti za druge, napose za mlade, jest ponuditi im određene sadržaje, upoznati ih s njima ili osigurati prostor i uvjete da oni sami određene sadržaje razrade i osmisle. Država i osmišljavanje slobodnoga vremena mladih U nekim je europskim državama zakonom propisana obveza osmišljavanja slobodnoga vremena mladih. Ta obveza obuhvaća određene državne ustanove, školske ustanove, udruge građana, ali i Crkvu, odnosno određene njezine ustanove i udruge. U nas takvih obveza, osim ako ih sam i o svom trošku ne preuzme na sebe, nema nitko. Svojedobno, u vrijeme socijalizma, država se trudila na što više načina ispuniti, pa i osmisliti slobodno vrijeme mladih. Ne bi bilo pravedno sve te načine olako otpisati kao neprihvatljive. Među njima je, naime, bilo i onih sadržajnih i vrijednih. Usporedno s trudom države u znatnoj je mjeri bio prisutan i prepoznatljiv i trud Crkve. Tako je mladima bilo moguće birati. Jer sve počinje s time da netko za nekoga ima vremena i prostora, susretljivosti i povjerenja. Po tome mnogo što biva moguće. U naše su vrijeme država i društvena zajednica u cjelini bitno odustali od truda oko osmišljavanja slobodnoga vremena mladih. Mladi su stoga, s jedne strane, prepušteni sami sebi, svojoj zrelosti i zauzetosti, svojoj izvornosti i dosjetljivosti, ali, isto tako, i svojoj bezazlenosti i naivnosti, svojoj lakomislenosti i povodljivosti, a, s druge strane, i onima koji se njima žele okoristiti. Onima koji u njima vide potrošače, dobar izvor zarade, osobe podložne raznoraznim utjecajima, osobe koje nije pretjerano teško prevariti, podmetnuti im svoje koristoljublje, svoju gramzivost i zlonamjernost kao prostor njihove slobode. Svjedoci smo da su mladi, u prostorijama namijenjenima za njihovu zabavu, tek objekti te zabave. Izdvojeni iz prirodnog ritma života, mladi su sabijeni u prostore u kojima se ne mogu na pravi način ni čuti ni vidjeti, kamoli susresti se. U tim se prostorima mladi vrlo često već unaprijed okradeni u mogućnosti istinskog i opuštenog zabavljanja, a kroz to i u svojoj osobnosti. Odgovorni u državi i društvu ne mogu ne vidjeti, ne mogu reći da im nije poznato, da se u tim prostorima i uz njih događa mnogo toga pogubnog i za mlade ljude i za društvo u cjelini. Dok su se, još i nedavno, ta okupljališta za mlade nastojala na različite načine uljepšati i izvana i iznutra, u posljednje smo vrijeme svjedoci upravo suprotnog usmjerenja. Danas se nerijetko te prostore imenuje ružnim, pa i zazornim imenima, oblikuje ih se i izvana i iznutra s naglašenom ružnoćom. Kao da se želi nedvosmisleno reći da ti prostori nude suprotnost životu i smislu, i da, u svijetu u kakvom živimo, osobito za mladoga čovjeka, nema ništa privlačnije od toga. Ti prostori, uz podršku i propuste raznih razina vlasti, »žive« svojim »životom« u noćnim satima, sve do pred jutro. Kolike su žrtve tog i takvog života, teško je, gotovo i nemoguće utvrditi. Jer uz one koji postaju žrtve različitih ovisnosti, koje im, sporije ili naglo, oduzimaju život ili im tek dopuštaju životarenje, uočljive su i žrtve različitih, i ne samo prometnih, udesa u to gluho vrijeme. U tom svijetu gluhom i slijepom za dobrobit mladih. Sve je to otvoreni poziv svima onima, i pojedincima i različitim skupinama, kojima je stalo do dobrobiti mladih naraštaja i svijeta u kojemu živimo. Razumljivo, to je otvoreni poziv i Crkvi da učini sve što je do nje. Crkva i osmišljavanje slobodnoga vremena mladih Rad je s mladima, i ne samo u sklopu vjeronauka nego i u jednostavnom dijeljenju života s njima, dijeljenju običnosti njihove svakodnevnice i poteškoća s kojima se oni suočavaju u svemu što im život jest, neizostavno uključen u poziv i poslanje Crkve. Crkva je dužna - upravo: pred Bogom i ljudima dužna - iskazivati povjerenje mladima, pružati im svoje vrijeme i prostor, čitavu sebe. Dužna je uključiti se na sve dostupne joj načine u osmišljavanje slobodnog vremena mladih, otvarajući im posvuda (posvuda, ne samo ponegdje) istinske mogućnosti za okupljanje i djelovanje, postojano priređujući različite programe za njih i, isto tako, postojano podržavajući njihovu inicijativnost i kreativnost. U tom nastojanju Crkva nema pravo na obeshrabrenost i razočaranje, jer je to njezina izvorna evanđeoska obveza. Odgovornost Crkve za osmišljavanje slobodnoga vremena mladih, po mom viđenju, neposredno proizlazi i iz njezina socijalnog nauka, iz stožernih postavaka na kojima se on temelji. Crkva je odgovorna za dostojanstvo svakog čovjeka, na poseban način upravo mladog čovjeka. Ona je odgovorna da svaki čovjek upozna svoje dostojanstvo i raste u njemu te da upoznaje i unapređuje i dostojanstvo ljudi s kojima živi. Upravo je slobodno vrijeme ono koje bi, na primjeren način osmišljeno, moglo - i trebalo - biti poticajno za posvješćivanje osobnoga dostojanstva, za osobno uzdignuće. Crkva se ni na koji način ne može opravdati da nema dovoljno vremena, snage, mogućnosti i sredstava da se posveti osmišljavanju slobodnoga vremena mladih. Crkva je pozvana biti solidarna i s onima koji ne znaju što bi sa sobom, i s onima koji ne znaju kako bi sa sobom, i s onima koji su nakon svega, ili i unaprijed, odustali od svakoga životnog truda, od smisla. Odgovornost je to za brata, sestru. Odgovornost za one koji su, a da možda ni sami ne znaju (ili to sebi ne žele priznati), gladni života, žedni smisla, stranci i svojima i sebi samima, umorni i bolesni od ispraznosti, zatočeni u svojoj osamljenosti ili različitim ovisnostima. Nije moguće proći mimo njih na putu do Boga. Svoj trud oko osmišljavanja slobodnog vremena mladih Crkva treba ostvarivati na načelu supsidijarnosti, dakle na način da njima da prilike, iskreno i strpljivo povjerenje, da se sami potrude oko različitih načina osmišljavanja svoga slobodnog vremena. Ono što oni u tom smislu ne mogu, ono što njima samima nije dostupno, i to dok ne mogu, dok im ne postane dostupno, pozvana je Crkva činiti za njih. Pravedno je, naime, zauzimati se, i u tom smislu, za one koji su u većoj potrebi, zauzimati se za njihovu osobnu dobrobit, a, kroz to, i za opću dobrobit. Jer poslanje je Crkve da svakoga zahvati svojim naviještanjem i življenjem evanđelja, da nikoga ne zanemari, da nikoga ne izostavi, da ni od koga ne odustane. Razumljivo je da je zadaća osmišljavanja slobodnoga vremena mladih odgovornost i državnih i društvenih struktura. Držim da je to obveza u kojoj bi se Crkva i država mogle i trebale susresti i svoja djelovanja međusobno prožimati te da bi se i od države moglo s pravom očekivati da se ona u tom angažmanu istinski neposredno i djelotvorno zauzme, razumljivo, u mjeri u kojoj joj je stalo do života, do boljitka svakoga građanina, do boljitka ovoga društva u cjelini, i u sadašnjosti i u budućnosti. Stjepan Lice