Glas Koncila br. 7 od 17. veljače 2002.

ZAVRŠETAK RAZGOVORA S DR. IVANOM ŠAŠKOM, DOCENTOM PRI KATEDRI ZA LITURGIKU KATOLIČKOG BOGOSLOVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Srž je u dolasku Duha Svetoga, a ne u zapovijedi Sotoni da odstupi

Dok smo se u prethodnom dijelu razgovora osvrnuli na temeljne pojmove vezane uz egzorcizam ili otklinjanje, u ovome razgovoru zamolili smo dr. Ivana Šaška, docenta pri Katedri za liturgiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i člana Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za liturgiju, pojašnjenja vezana uz nedavno u Vatikanu izdan obrednik za egzorcizam i njegove odredbe.

Zašto kršćanski manje važno postaje medijski važnijim?

GK: Postoji li danas posebna liturgijska knjiga za egzorcizam?

Dr. Šaško: U svim govorima o egzorcizmu jedno je jasno. Ljudi koji bi i htjeli, čak i bez odobrenja biskupa, vršiti egzorcizam na hrvatskome jeziku, trenutno nemaju za to prikladne liturgijske knjige. Današnji službeni naziv obrednika otklinjanja jest De exorcismis et supplicationibus quibusdam (dalje: DESQ), uključujući ne samo egzorcizam u užem smislu, već i različite molitve. Ta je liturgijska knjiga objavljena 26. siječnja 1999. Njezin hrvatski prijevod još nije odobren (premda je taj postupak u tijeku). Dakle, nejasno je koji to obrednik navodni »egzorcisti« uzimaju u ruke, jer onaj iz 1614. više ne vrijedi, a novoga nema. Preostaje im da se posluže latinskom verzijom, što je veoma neprimjereno u kontekstu vjernika koji latinski ne znaju...

GK: U koju se vrstu liturgijskih obreda smješta egzorcizam?

Dr. Šaško: Sadašnji je obred obnovljen, kao što je to bilo i s ostalim liturgijskim knjigama nakon Drugoga vatikanskog sabora. Indikativno je da necrkveni mediji nisu popratili na taj način niti jednu obnovljenu liturgijsku knjigu. Kažem indikativno, jer je u Rimskome obredniku obred egzorcizma unutar kategorizacije koja pripada u sakramentale ili blagoslovine, dakle ne u samu srž liturgijskih slavlja koja se sastoji od sakramentalnih slavlja. Želimo li govoriti u pojmovima bližega (ali neprikladnijega) stupnjevanja, uočavamo da nešto što je kršćanski manje važno postaje medijski važnijim. Zašto je tomu tako? Ili je riječ o pukoj znatiželji ili pak o smještanju ovoga obreda u okvir stvarnih potreba različitih liječenja za koja se pokazuje izuzetno zanimanje i izvan vjerničkih krugova. Time se otkriva zajednički prostor zanimanja. Netko bi povukao paralelu i mogao fenomenološki primijetiti da ljude više zanima đavao negoli Bog. Eto, ja bih želio skrenuti taj pristup i reći da je o egzorcizmu bez kršćanstva, bez zbiljskoga prihvaćanja kršćanstva, moguće govoriti tek na približan i neprimjeren način, tj. on se ne može promatrati kao istrgnuta zbilja sveopćega »liječenja«.

Upozorio bih stoga da se iz kršćanskoga konteksta preuzima jedan oblik (tek jedan, a ne jedini) katartičnoga tipa i prebacuje na cjelokupnost potrebe jednoga društva ili čitave civilizacije koja ne prihvaća kršćanstvo u njegovoj cjelovitosti. Što želim reći? Ovim se putem otvaraju vrata nečemu čemu se u kršćanskoj liturgiji i te kako protivimo, a to je semantička destrukcija, razgradnja jednoga simboličkoga ključa unutar obreda. Čini se da se danas i u Hrvatskoj mnoštvo simbola, obreda, običaja jednostavno stavlja jedan pored drugoga, u nekoj čudnoj simbiozi, što se prepoznaje pod zajedničkom i nejasnom denominacijom postmodernističkoga. Time se dolazi do znakova koji ne znače ili znače malo, ili pak u najgoroj verziji znače nešto sasvim drugo. Tako imam dojam da, kada je riječ o egzorcizmu, on na širokom polju postaje tek jedan od oblika sanacije unutar pluralističke matrice, ali ne pluralizma cjelovitosti, već pluralizma puke koegzistencije koju svatko može tumačiti kako mu drago, ne vodeći brigu o kontekstu iz kojega izlazi i kamo vodi. Neki će to zvati simbolikom newageowske globalizacije, ali u kontekstu liturgijske fenomenologije, to je najkraći put do ceremonijalizma, s jedne, i magije, s druge strane. To Crkva svojom liturgijom ne želi.

Nema ničega magičnoga

GK: Što sve sadrži novi obrednik?

Dr. Šaško: Obrednik u svojoj biti nije obnavljan od 1614. (papa Pavao V). Nakon desetljetnoga rada i nakon konzultacija s biskupskim konferencijama, donosi se novi obrednik, ali u kontinuitetu sa starim. U tom se obredniku nalazi: 1) Obred egzorcizma u strogome smislu koji zahtijeva biskupsko dopuštenje; 2) Molitve koje se mogu moliti javno (kada se prosudbom došlo do zaključka da je to uputno) na mjestima, nad predmetima i osobama, a da nije riječ o opsjednutima, za što je također potrebno biskupsko dopuštenje; 3) Molitve koje mogu moliti i sami vjernici, ukoliko osjećaju i smatraju da su izloženi utjecaju zla i Zloga. No, ovdje ponovno napominjem, nema ničega magičnoga, jer se taj prizvuk dobiva i u drugim našim liturgijskim činima.

GK: Kako je ustrojen današnji obred i koje se geste koriste u njemu?

Dr. Šaško: Obred se otvara uvodnim obredima koji obuhvaćaju znamenovanje križem i pozdravom te (ako je potrebno blagoslovom vode i) škropljenjem blagoslovljenom vodom. Taj je obred poveznica sa sakramentom krsta. Slijedi litanijska molitva kojom se zaziva nebeska Crkva svetih. Litanije se zaključuju molitvom. Nakon toga mole se psalmi, naviješta evanđelje, polažu ruke na mučenoga (vexatus) vjernika, moli se Vjerovanje ili obnova krsnih obećanja te »Očenaš». Blagoslov križem pokazuje da Krist ima moć nad svim silama. Poveznica sa sakramentom krsta i Duhom Svetim jest i exsufflatio (udahnjivanje) koja se može koristiti prema prosudbi otklinjatelja. Zatim slijedi središnja molitva koja je sastavljena od deprekativne formule u kojoj se zaziva Duh Sveti (veže se uz molbu za Božju pomoć, s obilježjima anamnetičkoga liturgijskog govora) i imperativne koja se obraća Sotoni. Zapovjedni ton i rečenica koju nije dobro istrgnuti iz konteksta, oslonjeni su na osloboditeljsku Božju snagu. Zanimljivo je da se deprekativna može koristi i bez imperativne, ali ne i obratno. Razlog je u tome što egzorcist (otklinjatelj) u prvome redu ne zapovijeda Sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Nakon molitve slijedi zahvalni hvalospjev i zaključni blagoslov. Jasno se uočava snažan naglasak na očitovanju vjere Crkve, tako da se ne smatra magijskim ili praznovjernim činom. U br. 19 DESQ jasno se kaže da ne smije biti spektakularnosti za prisutne niti smije biti prijenosa masovnim medijima.

U ovome se obredu koriste uobičajene liturgijske geste, a to je ponajprije polaganje ruku, što je redovita ili čak neizostavna gesta u liturgiji, zatim škropljenje blagoslovljenom vodom, što također nije isključivo gesta otklinjanja. Od molitava neke pripadaju redu litanija, a neke psalamskim molitvama; prisutan je evanđeoski navještaj i očitovanje vjere. To izricanje vjere može biti u obliku »Vjerovanja« ili pak u obliku dijaloga, što nalazimo i u obredu krštenja. Gledajući liturgijski, ne postoje neke obredne posebnosti. Ipak, obrednik želi dati poseban prostor prilagodbama tjelesnome stanju, psihološkim uvjetovanostima i drugim okolnostima u kojima se nalazi vjernik.

Egzorcist mora prije svega biti pobožan (po Božju)

GK: Tko smije vršiti egzorcizam?

Dr. Šaško: Odredba kanona 1172. Zakonika kanonskoga prava kaže: »§ 1. Nitko ne može zakonito izricati zaklinjanja nad opsjednutima, osim ako je od mjesnoga ordinarija dobio posebnu i izričitu dozvolu. § 2. Neka mjesni ordinarij dade tu dozvolu samo prezbiteru koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života.« Mislim da bi biskupi ozbiljno trebali provjeriti tko se poziva na kakve dokumente i čime opravdava svoje postupke.

Zato egzorcist mora prije svega biti pobožan (po Božju), posjedovati dovoljno znanja, zatim mudrost i razboritost i biti cjelovita osoba (da kažem biblijski, nipošto »trska koju vjetar ljulja«). U tome se smislu traži čovjek koji je neporočna života i duboko ukorijenjen u vjeru. No, sve te oznake trebali bi imati svi kršćani.

Opsjednuće nije najčešći oblik djelovanja Sotone

GK: Kako zaista utvrditi da je osoba doista zlostavljana od demona a da nisu u pitanju različite druge bolesti? Da se radi zaista o đavolskom napadu a ne o uvjerenju po »kojem neki, i vjernici, smatraju da su objekt čarolije, zle sudbine ili prokletstva, koju su drugi nanijeli njima ili bližnjima ili njihovim dobrima«?

Dr. Šaško: Otklinjatelj (egzorcist) treba dobro razlikovati napadaje Zloga od različitih uvjerenja, čaranja, prokletstva i sl. koja uzrokuju nemir u čovjeku. Niti takvim ljudima ne treba uskratiti duhovnu skrb, ali se nipošto ne smije vršiti egzorcistički obred. Za njih i s njima mogu se izmoliti određene molitve, kako bi ponovno pronašli mir s Bogom. U br. 17-19 DESQ posebnu pozornost pridaje antropološkim znanostima, osobito medicini i psihijatriji. Upozorava se na oprez, kako se ne bi podleglo jednostavnomu i prebrzomu stavu, jer se često radi da bolesnicima koji boluju osobito od bolesti psihološke naravi ili o ljudima koji su taoci vlastite mašte ili ih drugi smatraju opsjednutima. Zato se poziva na razboritost, čak i onda kada su prisutni »tradicionalni« znakovi koji upućuju na slučaj koji egzorcizam uzima u obzir, a to znači: da netko govori i razumije jezik s kojim ni na koji način nije bio upoznat; da posjeduje spoznaje o događajima koji se događaju daleko od njega i za koje nije mogao saznati svojim sposobnostima; da očituje snagu koja nadilazi njegovu dob i stanje. Ipak, ti znakovi ne trebaju odmah biti shvaćeni kao đavolski, jer mogu biti unutar koordinata paranormalnoga, te je potrebno povesti računa o drugim znakovima, osobito moralnoga reda. Kada se u tome kontekstu govori o averziji prema duhovnim stvarima, i Crkva je svjesna da se određena averzija može roditi također na psihološkoj razini (ponekad i zbog loših postupaka crkvenih službenika ili odgoja općenito).

Zato je nezaobilazna pomoć medicinskih i psihijatrijskih stručnjaka. Jasno je da će biti uključeni oni stručnjaci koji poznaju vjeru, kršćanstvo i koji su sami uronjeni u kršćansku duhovnu zbilju. Ne radi se o diskriminiranju znanosti, ali je logično da prednost u pomoći imaju oni koji su upoznatiji s cjelokupnom zbiljom (poglavito s duhovnom koja je šira od pojma psihe), premda je svaka pomoć dobrodošla. Ako nema dovoljno sigurnosti da je riječ o opsjednuću, egzorcizam se ne smije vršiti. Da bi mogao sve to uvažiti, od egzorcista se zahtijeva duboka teološko-liturgijska formacija, »kliničko oko«, kao i oči vjere te sensus Christi. Kada se govori o oprezu, treba ga potkrijepiti brojkama: od tisuću onih za koje se traži egzorcizam (koji su prošli stroge znanstveno-medicinske analize), tri do pet slučajeva prepoznaje se u kontekstu opsjednuća. Dakle, Crkva je svjesna da to nije najčešći oblik djelovanja Sotone. To je možda najspektakularniji oblik, jer je riječ o vlasti nad čovjekovom tjelesnom aktivnošću, ali đavao ne može potpuno oduzeti slobodnu volju. Tako kod opsjednuća ne govorimo o osobnome grijehu opsjednute osobe. U toj se osobi prepoznaje nešto što joj nije pripadno.

Često se preporučuje razgovor sa svećenikom

GK: Čuje se u nekim slučajevima da i sami psihijatri nekim preporuče razgovor sa svećenikom, ako ne i egzorcizam?

Dr. Šaško: Osobito o drugome dijelu pitanja nemam točne podatke, ali mogu reći da je takvo međuprožimanje struke i suradnja sasvim normalna. Svakodnevno iskustvo svećenika pokazuje da, premda ima puno bolesnih kojima može pomoći samo psiholog ili psihijatar, postoji jedan dio ljudskoga bića koji pripada činjenici da je čovjek religiosus. To područje psihologija i psihijatrija ne može pokriti u potpunosti bez uvažavanja religioznosti. Stoga se često događa da se preporučuje razgovor sa svećenikom. Vjerujem da će to potvrditi i liječnik i psiholog koji se bavi tim poslom. U tome i leži razlog upućenosti jednih na druge. Tu nije dovoljno razlikovati vjernike i one koji ne vjeruju. Meni nisu poznati neki službeni slučajevi kod nas, te mi nije poznato da bi netko od psihijatara preporučio egzorcizam, ali u slučaju egzorcizma kojih je bilo u svijetu, redovito je konzultiran i psihijatar. Naime, drukčije bi bilo neopravdano govoriti o razboritome postupanju i dubokim analizama. Možda je nekima stalo do sukoba na tome području, ali ja ga ne vidim. Može se netko ne slagati s kršćanskom vjerom, ali je barem mora uvažiti i poznavati kako bi bio dobar liječnik ili psiholog koji je na pomoć i vjernicima, znajući da i religioznost prožima njihovu osobnost.

Tko je Sotona?

GK: Ne čini li Vam se da današnji čovjek previše olako neko djelovanje ili ponašanje proglašava, povezuje s đavolskim opsjednućem? U tome bi kontekstu bilo dobro da nam kažete nešto i o pojmu demona, đavla, Sotone.

Dr. Šaško: Možda se to čini svaki put kada ljudi ne poznaju pravi razlog, te je taj izraz postao metaforom za nepoznato zlo, a kršćani ga promatraju ponajprije kao poznatoga Zlog. Katolički nauk uči da su demoni pali, pobunjeni anđeli, ali nisu vlasnici neograničene moći. Sotona je samo stvorenje i nije čudo da mu se u tome svijetu anđela u Bibliji suprotstavlja anđeo koji se zove Mi-ha-el (»Tko je kao Bog«). Zato se u starome obredniku našla molitvu koja zaziva to ime (u tom kontekstu usp. KKC 395). Ipak, obrednik ne nudi široki imaginarij koji nije nipošto (samo) kršćanska baština ili _ prema onome što čitamo u liturgijskim knjigama _ to nije uopće kršćansko.

Želi li se naznačiti tko je Sotona, odgovarajući na to pitanje, valja uvidjeti kontrapoziciju između djece Božje ili anđela (Jb 38, 7; Post 6, 1-4; Ps 29, 1; 89, 7) i znači »tužitelj«, »protivnik«. Označuje biće koje je zlo u sebi (Zah 3, 1-2) ili je vlastito ime (1 Ljet 21, 1) ili zle sile kao takve (Lk 10, 18). U knjizi Otkrivenja ili Apokalipse pojavljuje se kao protivnik čovjeka, ali nije neovisno biće. Obično je njegov utjecaj na semantičkoj razini laži, prijevare i konfuzije. On je u Bibliji nazvan Ocem laži. Ako tako gledamo, nećemo dugo trebati tražiti antitetičnost i suprotstavljenost Istine koju mi prepoznajemo u Isusu i laži koja se štetno ukorjenjuje u našemu životu. On u svojoj laži ljudima nudi moć u obliku novca, u prevlasti jednih nad drugima, u uvjeravanju kako čovjeku ne treba Bog. Crkva laž prepoznaje i u negiranju grijeha, u pokušaju jednostavne zamjene vrhovnoga kriterija i norme mišljenjem ili ponašanjem većine. Laž kao oblik rješavanja problema ubrzo u međuljudske odnose unosi nepovjerenje, sumnju, podijeljenost. Njemu zapravo smeta sloga i jedinstvo (on se u svojemu imenu definira kao nejedinstvo - dia + ballo). Očito je da danas ne živimo u svijetu koji stavlja znak jednakosti između slobode i Božje volje. Upravo ta prisutnost Zloga pretvara ljudski život u borbu (usp. KKC 409). Crkva je sigurna u konačnu Kristovu pobjedu i ne dopušta da bude uvučena u strah i pesimizam; naviješta nadu koja se može pretočiti u Kristovu rečenicu: Ne bojte se! ili Ja sam pobijedio svijet (Iv 16, 33). U tom su kontekstu otklinjanja važan, ali ne jedini izričaj kršćanske borbe protiv zla.

Nad kime se može izvršiti egzorcizam?

GK: Prema rečenome, nad kime se može izvršiti egzorcizam? Može li se i nad nekrštenom osobom, nekatolikom?

Dr. Šaško: Ponajprije, ljudi nisu u ovome slučaju materija nekih samostojnih djelovanja pojedinaca. Otklinjanja postoje u katekumenatu, dakle u procesu pripreme za krštenje, ali to nije egzorcizam o kojemu govorimo. Ovaj, tzv. veliki egzorcizam odnosi se samo na krštene, i to katolike. Naime, u obredu ne može sudjelovati netko tko je izvan nekoga obreda. Ovdje bih napomenuo da me uvijek zbunjuje kada na euharistijskim slavljima vidim deklarirane ateiste. U liturgijskoj dosljednosti, nekršteni ili izričito deklarirani nevjernici (pa makar i bili kršteni) ne bi trebali biti dionici liturgijskoga slavlja. Tek radi paralele. To vjernike ne sprečava da mole za nekrštene ili ateiste.

GK: Zaokružujući razgovor o brojnim pitanjima vezanim uz egzorcizam, kako ih vrednujete u cjelokupnom kontekstu otklinjanja?

Dr. Šaško: Na žalost, povijesni razvoj obreda i pristupa ovoj problematici još uvijek ostavlja neke teološko-liturgijske nedorečenosti. Nije upitna vjera Crkve, već više način njezina očitovanja i u ovoj molitvi. Egzorcizam je slavlje Božje pobjede. On prisjeća vjernike da je njihov cilj trojedini, troosobni Bog, a ne idoli. Crkva po njemu snažno ispovijeda da je snaga Sotone ograničena, podvrgnuta Kristovoj svevlasti. Crkva, slavljem sakramenata, koji su povezani s Kristom, ispovijeda da je knez ovoga svijeta poražen (usp. Iv 16, 11) i u Kristovoj prisutnosti nalazi se nastavak njegova dolaska, radi toga da čovjek bude oslobođen. Crkva, nastavljajući Kristovo djelo, i izvan sakramenata oblikuje sakramentale (blagoslovine) pomoću kojih kani: 1. nadvladati sve ono što pogrešna ponašanja ljudi i druge pojave pokazuju kao put suprotan vjeri u Trojedinoga Boga, 2. nastaviti u vremenu i spasenju činiti ono što je činio Krist _ oslobađati za Božju ljubav sve što je zarobljeno nečim, osobito Zlim, 3. očitovati djelovanje Duha Svetoga u svijetu.

Zato je i Isus oslobađao ljude, oslobađao prostor u čovjeku, da bi imao slobodan put prema Bogu, jer je pozvan biti obitavalištem njegova Duha (usp. 1 Kor 6, 19; 1 Pt 2, 5). Crkva je pozvana nasljedovati svoga Učitelja i Gospodina i primila je moć da oslobađa ljude, da ih oslobađa od Zloga. U tom se kontekstu promatra i egzorcizam. Zapravo je i dalje Krist onaj tko izgoni (ako želimo koristiti taj ne baš najsretniji pojam) po služenju Crkve i po zaređenim, ovlaštenim službenicima, a ovlaštenje daje biskup koji je najmjerodavniji i u ovom segmentu crkvenoga života.

Čini mi se, ipak, da najviše »prašine« diže činjenica da kršćani vjeruju da postoji Sotona, razdornik, neprijatelj čovjeka. Odatle dolazi lavina pitanja koja i nisu unutarcrkveni problem. Njegova prisutnost u svijetu može imati i neko drugo ime, ali je govor o njemu težak zbog neprimjerenih sredstava opisa djelovanja. Na kojoj je razini problem, vidi se i iz toga što medije ne čudi i ne zanima činjenica da u euharistiji kršćani postaju Kristovo tijelo te da se događa pretvorba zajednice vjernika, već ih zbunjuje to što molimo za oslobađanje čovjeka od Zloga. Nešto se, izgleda, ne uzima ozbiljno. Ako se prvo ne uzme ozbiljno, onda i drugo postaje karikaturom. Iz poletnih riječi središnje molitve egzorcizma uočava se smjer obreda: »Bože, stvoritelju i branitelju ljudskoga roda, pogledaj na ovoga svoga službenika (službenicu) kojega (koju) si stvorio na svoju sliku... Pošalji mu (joj) svoga Duha Svetoga.« Nalikuje li to na mučenje?

Nedjeljko Pintar